Žene kroz istoriju

[anuška]

'Pesimist je muškarac koji se plaši da su sve žene zločeste, a optimist je onaj koji se nada da su sve takve' izjavio je svojedobno Chauncey Depew, senator američke savezne države New York, dok je čuveni cinik Oscar Wilde o ljepšem spolu kazao: 'Žene su tu da bi ih se voljelo, ne da bi ih se razumjelo.' Ženama su posvećene brojne pjesme i romani, zbog njih su se vodili ratovi, raspadale se dinastije, rušili principi i mijenjali svjetonazori, a mnoge među njima ostavile su neizbrisiv trag u povijesti.

Ovdje podsjećamo na samo neke žene koje povijest zauvijek pamti.

Hatšepsut (1498. prije Krista - 1483. prije Krista)

Nakon što je preminuo egipatski faraon Tutmozis II, na njegovo prijestolje trebao je doći njegov sin, Tutmozis III. Međutim, kako je mladić u trenutku smrti svog oca još bio dječak, vlast je preuzela njegova polusestra, a ujedno i supruga, lijepa i ambiciozna Hatšepsut, i izborila se za položaj regenta. Tvrdila je da je volja egipatskog boga sunca, Amona Ra, da sjedne na prijestolje i sebe proglasila faraonom. Vladala je puna dva desetljeća i tijekom njene vladavine egipatsko carstvo doživjelo je procvat. Značajno je ojačala egipatsko gospodarstvo financirajući trgovinske ekspedicije u više zemalja na području današnje Afrike i Azije te gradila brojne veličanstvene hramove među kojima je najpoznatiji Deir Al Bahari u gradu Luxor u današnoj državi Egipat. Kako bi opstala na vlasti, morala je zatomiti svoju ljepotu i prirodnu ženstvenost te se odjevati poput muškaraca, a nosila je i lažnu bradu. Njena smrt do dana današnjeg ostala je obavijena velom misterije no danas većina egitpologa smatra da je preminula od posljedica dijabetesa i karcinoma kostiju. Nakon što je preminula, Tutmozis III pobrinuo se ukloniti sve tragove o njenom postojanju no britanski arheolog Howard Carter otkrio je njenu grobnicu u egipatskoj Dolini kraljeva 1902. godine. Godinu dana kasnije pronađene su dvije mumije, a za jednu od njih je, tek 2007. godine, ustanovljeno kako se radi o pokojnoj kraljici Hatšepsut, što se smatra jednim od najvećih otkrića u povijesti.

Hram Hathor izgrađen je u čast kraljice Hatšepsut​

​

​

Kleopatra (69. prije Krista - 30. prije Krista)

Još jedna egipatska vladarica koju povijest pamti jest kraljica Kleopatra VII čije ime je suvremena publika najbolje zapamtila nakon filma Cleopatra s legendarnom Elizabeth Taylor u glavnoj ulozi. Ova žena za koju legenda kaže da ju je krasila iznimna, rijetko viđena, ljepota pripada je dinastiji Ptolemejevića i podrijetlom je bila iz Makedonije. Osim ljepote krasile su je inteligencija i smisao za politiku zahvaljujući kojima je uspjela sklopiti savezništvo s čuvenim rimskim vojskovođom Julijem Cezarom i na taj način učvrstiti svoju vlast. Nakon njegove smrt zavela je Cezarovog vojskovođu Marka Antonija koji joj je pomogao u borbi protiv Cezarovog pranećaka, cara Oktavijana. Međutim, nakon što je Oktavijanova vojska porazila njenu kod Akcija, na području današnje Grčke, 31. godine prije Krista, Egipat je pao pod vlast Rima, a osramoćena kraljica od tuge je počinila samoubojstvo. U već spomenutom filmu svima se u sjećanje urezala scena u kojoj prislanja zmiju otrovnicu na prsa nakon čijeg ugriza umire, no danas se mnogi egiptolozi slažu da je takva priča o njenoj smrti samo mit i kako je vjerojatno počinila samoubojstvo na neki drugi način. Među njima se najčešće spominje ubadanje iglom koja je prethodno umočena u otrov.

Kleopatrina smrt obavijena je velom misterije​

​

Ivana Orleanska (1412. - 1431.)

O Ivani Orleanskoj, francuskoj srednjovjekovnoj junakinji, također se dan danas prepričavaju brojne legende, a o njoj je snimljeno i više filmova. Ova hrabra, srčana djevojka rođena je u Domremyju na samoj granici Francuske i nekadašnjeg Svetog rimskog carstva, a potjecala je iz skromne seljačke obitelji. Povijest za nju vjerojatno nikad ne bi čula da nije već u predtinejdžerskoj dobi počela imati vizije u kojima su joj, kako je tvrdila, anđeli Mihovil, sveta Margareta i sveta Katarina govorili kako treba otići u Chinon, gdje je boravio tadašnji francuski prijestonasljednik, budući kralj Karlo VII, i potom ga povesti u borbu protiv prevlasti Engleza. Tako je i bilo. Karlo je bio impresioniran njenom pojavom i borbenim žarom i povjerio joj je vođenje opsade Orleansa 1428. godine. U početku su njegovi vojnici bilo vrlo skeptični prema krhkoj mladoj djevojci čija pojava je u njima izazivala samo podsmijeh no kada su vidjeli njenu hrabrost i odlučnost, odlučili su je slijediti u borbu. Zahvaljujući Ivaninom inspirativnom vodstvu, francuska vojska uspjela je nanijeti Englezima nekoliko poraza, a Karlo se ustoličio na francuskom prijestolju. Međutim, u bitci kod Compiegnea 1430. godine, ranjena je, a potom i zarobljena. Uslijedilo je suđenje na kojem je proglašena krivom i spaljena na lomači. Prije smrti držala se vrlo dostojanstveno, a zahvaljujući njenim inteligentnim i prisebnim odgovorima odlučeno je kako će se ubuduće suđenja zatvoriti za javnost. Nepravedeno osuđena za herezu, na ponovljenom suđenju 1456. godine proglašena je nevinom, a 1920. godine papa Pio XI proglasio ju je sveticom. Dan danas ostala je simbolom katoličkog i patriotskog mučeništva.

Ivana Orleanska povela je Francuze u borbu za slobodu​

​

​

Elizabeta I od Engleske

'Ona je svakako velika kraljica i da je barem katolkinja, bila bi naša najdraža. Pogledajte samo kako dobro vlada! Ona je samo žena, samo gospodarica polovice otoka, a ipak, plaše je se u Španjoskoj, u Francuskoj, u Svetom rimskom carstvu, plaše je se svi. Naša djeca vladala bi svijetom.' Riječi su ovo kojima je papa Sikstus V. opisao englesku kraljicu Elizabetu I, kći čuvenog engleskog kralja Henrika VIII i njegove druge supruge, Anne Boleyn. Protestantkinja Elizabeta dospjela je na englesko prijestolje 1558. godine, nakon smrti svoje polusestre, kraljice Marije I. poznatije kao Krava Marija. Kako katolička Europa nije priznavala brak njenog pokojnog oca i njene majke, u njihovim očima nije viđena kao legitimna nasljednica prijestolja već se smatralo da ono treba pripasti njenoj rođakinji, škotskoj kraljici Mariji Stuart. Duboko svjesna činjenice da joj je položaj nestabilan, što zbog upravo spomenute činjenice, što zbog toga jer je na vlast došla kao žena u doba kada žene nisu uživale ravnopravan status s muškarcima, Elizabeta je znala da je samo vrlo vješto povlačenje figura po političkoj šahovskoj ploči može održati u igri. Populizam je dovela do savršenstva i tako stekla naklonost svog naroda, uključujući i veći dio svojih katoličkih podanika, a na međunarodnom planu vodila je savršenu igru mačke i miša s više vladara istovremeno uvijek im prvo obećavajući kako će se za nekog od njih udati i na taj način osigurati savezništvo s njegovom zemljom no u konačnici to nikada ne bi učinila kako ne bi na sebe navukla bijest njegovih političkih protivnika. Svjesna da bi je kao ženu brak s vladarem neke druge zemlje doveo u podređen položaj, a brak s podanikom izazvao moguć građanski rat, odlučila je nikada se ne udavati i tako je sebi priskrbila status djevičanske kraljice. Kao nasljednika je imenovala sina Marije Stuart, Jakova VI od Škotske, samo jednim dizanjem ruke, na samoj samrtnoj postelji. Ova iznimno inteligentna žena koja je od četvrte godine života vladala latinskim i talijanskim jezikom, te bila vrsna glazbenica, preminula je 1603. godine u 70. godini života, a tijekom njene vladavine Engleska se iz zemlje pogođene dubokom krizom digla na razinu međunarodne kolonijalne sile čije ime se u svjetskim krugovima izgovara sa strahopoštovanjem.

Elizabeta I od Engleske jedna je od najuspješnijih vladarica svih vremena​

​

 

[anuška]

Katarina II. (Velika) od Rusije (1729. do 1796.)

Rođena kao Sofija Augusta Fredericka, u Stettinu, na području današnje Njemačke, ova kći pruskog generala i princeze regije Holstein, mada plemenita podrijetla i u bliskoj rodbinskoj vezi s više kraljevskih obitelji, nije kao dijete uživala u bogatstvu jer je njena obitelj oskudjevala financijskim sredstvima. Ipak, zahvaljujući diplomatskim intrigama, već s deset godina upoznala je tadašnjeg ruskog cara Petra III . Već od prvog susreta s njime tvrdila je da joj se gadi njegova sklonost alkoholu. Ipak, dinastički razlozi bili su tada važniji od osobnih preferencija i brak je sklopljen šest godina kasnije. Međutim, Petar je ubijen u uroti 1762. godine, a ona je tada proglašena ruskom caricom, Katarinom II. Njemačka princeza brzo je prigrlila Rusiju kao svoju novu domovinu i odmah po dolasku potrudila se svladati ruski jezik. Naučila ga je govoriti tečno mada se nikada nije uspjela u potpunosti otarasiti svog njemačkog naglaska. Kao vladarica Rusije vodila je dva uspješna rata protiv Turske, no povijest je posebno pamti po njenoj snažnoj podršci tada popularnim prosvjetiteljskim idejama te po pričama o njenim navodno brojnim ljubavnicima. Na žalost, danas se njeno ime uglavnom spominje kao simbol promiskuiteta i seksualnih skandala, a sve više se zaboravlja činjenica kako je Katarina bila iznimno obrazovana i inteligentna žena koja je osim svojih memoara napisala i više djela fikcije, a valja napomenuti i da je punih 15 godina održavala bliski kontakt s čuvenim francuskim filozofom Voltaireom koji je bio impresioniran njenom inteligencijom i nazvao je 'zvijezdom sjevera.' Zanimljivo je još spomenuti da jezgru čuvenog muzeja Ermitaž u ruskom gradu Sankt Peterburgu, a koji zauzima čitavu nekadašnju kraljevsku Zimsku palaču, čini upravo zbirka dragocjenih umjetnina koje je Katarina skupljala tijekom svog života.

Ruska carica Katarina Velika​

Marija Antoaneta od Francuske (1755. - 1793.)

Fatalna supruga francuskog kralja Luja XVI-og i kći Svetog rimskog cara Franje I i carice Marije Terezije od Austrije, u povijesti je ostala ponajviše poznata po rečenici koju vjerojatno nikada nije izgovorila: 'Ako nemaju kruha, neka jedu kolače.' Mlada kraljica tu je misao navodno izgovorila na prozoru kraljevskog dvora nakon što su je obavijestili da se narod buni jer je gladan. Ako je i rekla takvo nešto, značenje ipak treba intrepretirati drugačije jer je riječ 'brioche' koju je upotrijebila, a koja danas označava 'kolač' tada označavala - mrvice. No čak i ovdje valja biti oprezan - mnogi povjesničari danas smatraju da ne postoji dovoljno čvrst dokaz da je ikad rekla takvo nešto i pripisuju to izmišljotini švicarsko-francuskog filozofa, jednog od najutjecajnih autora prosvjetiteljstva, Jean-Jacquesa Rousseaua. Nakon što su ona i njen suprug, tada još francuski prijestonasljednik, dospjeli na prijestolje, kroničari su zabilježili da su se oboje bacili na koljena i zavapili: 'Premladi smo da bi vladali!' Na žalost, pokazalo se da je njihov strah od preuzimanja najvažnije odgovornosti u državi bio opravdan. Tijekom njihove vladavine Francuska je upala u duboku političku krizu koja je doživjela svoj vrhunac u tzv. Francuskoj revoluciji tijekom koje je prvo pogubljen kralj, a onda, nekoliko dana kasnije, i ona. Nakon suprugove smrti pala je u tešku depresiju i odbijala je hranu u svojoj tamnici. Na dan pogubljenja, izmučena što od gladi što od karcinoma maternice od kojeg je bolovala i koji bi joj ionako brzo presudio, svećeniku koji je bio u njenoj pratnji i koji joj je, u trenutku penjanja na stratište rekao kako bi se trebala oboružati strpljenjem je odgovorila: 'Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost.'

Nedorasla za vladanje - francuska kraljica Marija Antoaneta

Izvor:Fizzit.net​

 

[anuška]

Povijest
Žene koje su obilježile povijest (2. dio)



Kategorija: Povijest
Kreirano Ponedjeljak, 12 Ožujak 2012 22:25
Napisao/la G.M.

'Da, Bog je stvorio muškarca prije žene. Ali znate kako je, uvijek prvo morate napraviti grubu skicu da bi na temelju nje stvorili remek djelo' riječi su nepoznatog autora koje su brzo stekle popularnost kako u ležernim konverzacijama uz kavu tako i u virtualnim prostorima. Dečki, nadamo se da nećete zbog ovog zamjeriti.

Ne tako davno upoznali smo vas sa šest žena koje su ostavile neizbrisiv trag u povijesti i koje služe kao inspiracija svim nadolazećim generacijama. Ovaj put upoznajemo vas još s toliko njih.

Viktorija od Engleske (1819.-1901.)

Vladala je carstvom u kojem sunce nikad ne zalazi. U doba vladavine kraljice Viktorije, moćno Britansko carstvo imalo je površinu od čak 34 milijuna kvadratnih kilometara, što ga je činilo najvećim carstvom u povijesti, ispred Mongolskog. Pretezalo se diljem globusa, od Kanade, preko Afrike i čuvenog 'dragulja u kruni', Indije, pa sve do Australije i Novog Zelanda. Viktorija je pod sobom u nekim trenucima svoje vladavine imala impozantnu brojku od 458 milijuna ljudi. Ništa manje impresivan nije ni broj njene djece. Svom suprugu, princu Albertu od Saxe-Coburg i Gotha, rodila ih je čak devetoro, i kasnije je, uspostavom dinastičkih brakova, stvorila neraskidive rodbinske, a time i političke veze, sa svim kraljevskim kućama u Europi. Za sobom je ostavila i 40 unučadi i 37 praunučadi, među kojima je i pokojni britanski kralj Đuro VI, današnje britanske kraljice, Elizabete II. Ova snažna žena poznata po britskom jeziku, 1838. godine ukinula je ropstvo u svim carskim kolonijama, a deset godina kasnije aktivno je poduprila Zakon o tvornicama kojim je radno vrijeme u tvornicama tekstila ograničeno na 10 sati. Mada je politički trebala održavati neutralnu poziciju, javna tajna bile su njene neskrivene simpatije prema konzervativcima. Posebno je buran bio njen odnos s jednim od svojih deset predsjednika vlade, liberalom Williamom Ewartom Gladstoneom. U jednom od svojih brojnih ispada protiv njega nazvala ga je 'štetočinom, arogantnim i tvrdoglavim tiraninom, polu-ludim i redikuloznim na više načina, divljim i nerazumljivim starim fanatikom.' Kada je 1898. godine preminuo nije imala snage niti izustiti da joj je žao. S druge strane, s Gladstoneovovim prethodnikom, konzervativcem Benjaminom Disraelijem, imala je skladan odnos, što zbog njegovih političkih stajališta koja su bila bliža njenima, što zbog toga jer je on od samog početka shvatio kako ugoditi njenoj ženskoj taštini. Tijekom njihove oko dva desetljeća duge suradnje obasipao ju je laskavim komplimentima, ljubio joj ruku pri svakom susretu i činio sve kako bi se osjećala lijepom i poželjnom. Kada je jedan od suradnika jednom upitao za savjet kako se ponašati pred kraljcom, kratko je odgovorio: 'Prije svega upamti, ona je žena.' Ta ista žena koja je ostala na prijestolju pune 63 godine i po kojoj je nazvana čitavo jedno doba u povijesti - viktorijansko - usprkos neprikosnovenoj moći koju je uživala, nikada nije preboljela smrt svog voljenog supruga koji ju je zauvijek napustio 1861. godine. Sve do svoje smrti 1901. godine nosila je samo crninu, a njegovu sliku imala je obješenu iznad kreveta. Usprkos tome što je svoju odjeću ograničila na crnu boju, i dalje je zadržala smisao za modu kojim je inspirirala brojne dvorske dame, a kasnije i širu javnost. Podsjetimo još na to da je Albertu, dok su bili u braku, često poklanjala slike pornografskog karaktera koje su njeni potomci nakon što je umrla cenzurirali u neuspješnom pokušaju prikrivanja njenih sklonosti. Čak i najmoćnije žene svijeta imaju svoje slabosti...

U carstvu kraljice Viktorije sunce nikad nije zalazilo...​

Marie Curie (1867.-1934.)

'U životu se ničeg ne treba plašiti već samo razumijeti. Sada je vrijeme za razumijeti više kako bi se plašili manje'. Riječi su ovo čuvene poljske znanstvenice Marije Sklodowske-Curie, pionirke ranog doba radiologije. Rođena u Varšavi, već u petoj godini života ostala je bez majke što je ostavilo dubok trag na njenoj psihi. Utjehu je pronašla u znanosti. Toliko je bila predana učenju da bi nerijetko odbijala jesti i spavati kako bi joj ostalo više vremena za knjige. Takav ritam života ostavio je svoj danak pa je nakon završetka srednje škole doživjela živčani slom. Kada se oporavila odlučila je upisati fakultet no to joj u Poljskoj, kao ženi, nije bilo dozvoljeno pa je emigrirala u Pariz gdje je prvo nekoliko godina provela radeći kao guvernanta, maštajući kako će jednog dana završiti studije i podučavati žene u Poljskoj kojima je uskraćeno pravo na obrazovanje. Konačno je uspjela upisati studij kemije, a potom i fizike, na čuvenom sveučilištu Sorbonne, gdje je 1906. postala prva žena predavač u povijesti i preuzela katedru iz fizike 1906. godine. Ovdje još treba spomenuti kako je završila i studij iz matematike, i to kao druga najbolja studentica u generaciji. 1894. godine upoznala je francuskog fizičara i kemičara, Pierra Curieja. On se zaljubio u nju na prvi pogled no ona, po prirodi sramežljiva, zatvorena i neromantična, neko je vrijeme odoljevala njegovom šarmu da bi mu napokon popustila godinu dana kasnije, nakon njegovih brojnih pokušaja udvaranja, te pristala udati se za njega. Sve do njegove smrti 1906. godine bili su nerazdvojni, kako za stolom i u postelji, tako i u znanstvenom laboratoriju. Vrhunac Marijine znanstvene karijere došao je 1903. kada je zajedno sa suprugom osvojila Nobelovu nagradu za fiziku, za zasluge u istraživanju fenomena radioaktivnog zračenja. Suprug Pierre i ona nisu mogli prisustvovati ceremoniji dodjele nagrada u Stockholmu, no odmah po primitku novčanog dijela nagrade sredstava su podijeli siromašnim studentima. Svoje neprikosnoveno mjesto u povijesnim knjigama Marie Curie zauzela je 1911. godine kada je osvojila svoju drugu Nobelovu nagradu, ovaj put za kemiju, i time postala samo jedna od dvije osobe u povijesti kojima je uspjelo osvojiti tu prestižnu nagradu u dva različita područja - druga je bio američki biokemičar Linus Pauling koji je osvojio Nobelove nagrade za kemiju i za mir. Nagradu za kemiju Curie je dobila za otkriće kemijskih elemenata radij i polonij - potonji je nazvala u čast svoje rodne zemlje. Zanimljivo je da je odmah po dobitku ovog priznanja hospitalizirana zbog akutnog napadaja depresije, bolesti s kojom se borila tijekom čitavog svog života. Ova iznimna znanstvenica, čije ime danas služi kao inspiracija brojnim ženama svijeta, i po kojoj je nazvan Curi (Ci), mjera za radioaktivnost, umrla je od leukemije 1934. godine, u 67. godini života. Bila je to kobna posljedica učestalog zračenja kojem je bila izložena tijekom svog višegodišnjeg predanog rada u znanosti. No upravo zahvaljujući njoj počelo se koristiti zračenje kao metoda liječenja karcinoma, a uporaba radijacije dovela je do značajnog napretka u svijetu medicine općenito, čime je ostavila neizbrisiv trag ne samo u povijesnoj literaturi već i u svakodnevnim životima brojnih bolesnih ljudi.

Marie Curie jedina je žena koje osvojila dvije Nobelove nagrade​

Coco Chanel (1883. - 1971.)

Poznajete li ženu koja nikada u životu nije imala barem jednu malu crnu haljinu? Gotovo svi modni dizajneri slažu se da bi svaka žena u svom ormaru trebala imati jednu - po mogućnosti duljine do koljena, neopterećenih linija, višenamjensku, taj jednostavan komad odjeće u kojem može boraviti kako na poslovnom sastanku tako i na romantičnoj večeri, šetnji gradom ili u noćnom izlasku. Sve je počelo 1926. godine kada je čuvena francuska modna kreatorica Gabrielle Coco Chanel izumila taj kultni odjevni predmet. Modna biblija, magazin Vogue, odmah ju je proglasio 'Chanelovim Fordom' - zbog njene široke dostupnosti. Coco Chanel ime je koje se u svijetu mode izgovara sa strahopoštovanjem. Od malih nogu zaljubljenica u modu, 1909. godine otvorila je svoj dućan sa ženskim šeširima u Parizu i doživjela vrtoglav uspjeh. Ubrzo potom seli se u elitnu parišku ulicu Cambon gdje uspostavlja Kuću Chanel čije sjedište je i dan danas na istom mjestu, a danas ga vodi čuveni njemački kreator Karl Lagerfeld. Osim već spomenute male crne haljine Coco Chanel svijetu je podarila i čuveni Chanel 5, prvi parfem u povijesti koji je u sebi miješao prirodne i umjetne mirise i čuveni Chanel kostim s džepovima, a također je prva lansirala praksu nošenja bižuterije i dvobojne cipele. Iznimno snažno modno osvještena, ne samo što je osmislila brojne legendarne kreacije kojima je zauvijek promijenila pogled na odjeću i estetiku, i sama je uvijek strogo vodila računa o vlastitom izgledu. Tako je jednom prilikom izjavila kako svaka žena uvijek mora izgledati besprijekorno, čak i kada je sama kod kuće - jer nikad ne znate tko može zakucati na vrata. Na njena vrata zakucao je, tijekom Drugog svjetskog rata, nacistički oficir, i postao joj ljubavnik. U to doba živjela je u pariškom hotelu Ritz, gdje je provela punih trideset godina. Ipak, nakon što joj je, zbog afere s nacistom, popularnost drastično pala u njenoj rodnoj Francuskoj, izbjegla je u Švicarsku gdje je ostala živjeti do 1954. godine. Posljednje života opet je provela u već spomenutom hotelu Ritz. Prepuna entuzijazma i energije, radila je do posljednjeg daha i nikada, sve do svoje smrti u 88. godini života, nije upoznala pojam mirovine. Na dan smrti bila je umorna i nije se osjećala najbolje pa je odlučila, nakon što je nagledala pripreme za svoju novu proljetnu kolekciju, provozati se gradom kako bi se opustila. Otišla je na dugu vožnju, a onda se, umorna, vratila i odlučila otići ranije na počinak. Nikada se više nije probudila...

Kraljica mode, Coco Chanel​

Marilyn Monroe - 1926. - 1962.

Marilyn Monroe, rođena 1926. u Los Angelesu kao Norma Jean Baker, ultimativni je i vječni simbol seksepila. Čak i ljudima koji filmsku umjetnost prate tek nehajno u sjećanje su se sigurno urezali njen baršunasti glas, platinasto plava lepršava kosa, naivan pogled, ženstvena figura ukrašena oblinama i specifičan zavodnički hod. Karijeru je počela kao model i 1953. postala je prva žena u povijesti koja se fotografirala za naslovnicu i duplericu čuvenog erotskog časopisa Playboy. Taj broj koštao je 50 centi i rasprodan je u nešto više od 53 tisuće primjeraka. Sredinom 2000-ih njegova cijena popela se je na 5.000 američkih dolara. Ipak, pravi uspjeh u svojoj karijeri Marilyn je doživjela kao glumica. Iza nje ostali su brojni kultni filmovi kao što su možda najbolja komedija svih vremena, Neki to vole vruće, gdje su joj partneri bili briljantni Tony Curtis i Jack Lemmon, Sedam godina vjernosti, film koji sadrži antologijsku scenu u kojoj joj vjetar iz podzemne diže u zrak bijelu haljinu, Muškarci više vole plavuše, gdje je otpjevala pjesmu o dijamantima kao najboljim djevojčinim prijateljima, Princ i plesačica, gdje je glumila uz bok s jednom od najvećih glumačkih legendi, Sir Laurenceom Olivierom, a svakako valja spomenuti i malu, ali zapaženu ulogu u izvrsnom, beskrajno ciničnom remek-djelu Sve o Evi, Josepha L. Mankiewitza, gdje se našla pred kamerama s briljantnom Bette Davis. Zanimljivo je istaknuti da je, usprkos kultnom statusu većine filmova koje je snimila, Marilyn često uvelike potcjenjivana kao glumica. Zahvaljujući svom već spomenutom neprikosnovenom seksepilu, popularnost je prvenstveno stekla ulogama glupih plavuša u čemu je u početku uživala no kasnije je taj imidž postao breme kojeg se očajnički htjela riješiti. Kako bi je doživjeli kao ozbiljnu glumicu, pohađala je satove glume kod cijenjenog učitelja glume Lee Strassberga i njegove supruge Paule i, ranjiva i duboko nesigurna po prirodi, postala duboko ovisna o njima i njihovim savjetima. Nesretan brak s poznatim piscem Arthurom Millerom, koji je nikada nije znao cijeniti, bio je samo dodatan udarac s kojima se ova izrazito emocionalna žena nije znala nositi. Nesigurnost je uzela maha i počela je izluđivati redatelje i kolege glumce višesatnim kašnjenjima na snimanje, beskonačnim ponavljanjem scena zbog zaboravljenog dijaloga i svojom opsesijom glumačkom perfekcijom. Tonyja Curtisa toliko je iznervirala da je na pitanje kako je bilo ljubiti je tijekom snimanja filma Neki to vole vruće odgovorio: 'Bilo je kao da ljubim Hitlera.' Ona sama o sebi je govorila: 'Sebična sam, nestrpljiva sam, i malo nesigurna. Griješim, gubim kontrolu i ponekad je teško sa mnom. Ali ako me ne možete podnijeti kada sam u svom najgorem izdanju, kvragu, tada me ne zaslužujete ni u najboljem.' Ova talentirana glumica pronađena je mrtva, potpuno naga na krevetu, s telefonskom slušalicom pored sebe, u svojoj kući u Brentwoodu u Kaliforniji, u noći između 4. i 5. kolovoza 1962. godine. Bilo joj je 36 godina. Kao službeni uzrok smrti proglašeno je predoziranje tabletama za spavanje no oko pravog uzroka njene smrti i dalje se diže prašina. U priču o samoubojstvu vjeruje sve manje ljudi, a osim onih koji smatraju da se predozirala slučajno, pokušavajući riješiti svoj problem nesanice koja ju je nerijetko mučila, mnogi smatraju da je ubijena, a kao glavne krivce vide pokojnog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i njegovog brata Roberta s kojima je imala afere. Je li u grob odnijela tajne koje nikad nije trebala doznati možda nikad nećemo saznati...

Utjelovljenje seksepila - Marilyn Monroe​

 

[anuška]

Indira Gandhi (1917. - 1984.)

BBC News proveo je 1999. opsežnu anketu u kojoj je postavio pitanje: tko je najveća žena u posljednjem tisućljeću? Pobjedu je, vjerovali ili ne, glatko odnijela, ispred engleske kraljice Elizabete I spominjane u prvom nastavku ove priče, upravo ona, kontroverzna indijska premijerka, Indira Gandhi. Zašto baš ona? Egzaktan odgovor teško je pružiti. Ipak, možemo ukratko reći da je gospođa Gandhi bila osoba čiji postupci nisu uvijek služili na čast i nailazili na odobravanje no koju je, jednako tako, teško bilo ne primijetiti.Jedna od vodećih figura tzv. Pokreta nesvrstanih i prva žena u premijerskom stolcu u Indiji, obnašala je dužnost prve osobe u indijskoj vladi prvo u razdoblju od 1966. do 1977., a onda između 1980. i svoje smrti 1984. godine. Suočavajući se sa sve žešćim optužbama o svom autoritativnom, beskompromisnom načinu vođenja zemlje, bez milosti za političke protivnike, 1977. godine jedva je spriječila vojni udar i bila je prisiljena organizirati parlamentarne izbore. Činilo se da je time potpisala definitivan kraj svoje političke karijere. Izgubila je premijersku poziciju, a njena Kongresna stranka teško je poražena na izborima. Sama Indira Gandhi čak nije izabrana ni za zastupnicu u indijskom parlamentu. Ipak, 1980. trijumfalno se vraća na političku scenu i ponovno preuzima u svoje ruke konce vlade. No tu se sve više oslanja na svog sina Rajiva kojeg neslužbeno proglašava svojim nasljednikom. Doista ozbiljni problemi za nju nastaju kada ulazi u izravan sukob sa separatistima u indijskoj pokrajini Punjab. U listopadu 1984. godine guši pobunu starosjedioca Punjaba, Sikha, no već istog dana na nju vrši atentat Sikh koji je bio dio garde zadužene za njenu sigurnost. Njeno ubojstvo bio je odovor na njenu odluku o operaciji Plava zvijezda, o jurišu na zlatni hram Sikha tijekom koje je poginulo oko 450 nevinih Sikha. Ova iznimno tvrdoglava i nemilosrdna žena na prkos je bila spremna ne samo u politici već i u svom privatnom životu. 1942. godine udala se je za političara i novinara Feroza Gandhija. Samo po sebi to ne zvuči tako strašno no treba uzeti u obzir da je Gandhi bio pripadnik druge kaste i da se stoga, u tradicionalnom indijskom društvu, na njihov brak nije moglo gledati s odobravanjem. Čak se i tadašnji indijski premijer, Jawaharlal Nehru, žestoko protivio njenom braku smatrajući, između ostalog, kako ne može opstati jer su i Indira i njen novopečeni suprug prenaglih karaktera. Tijekom svoje vladavine proglasila je rat Pakistanu, 1971. godine. Iz tog sukoba izašla je kao pobjednica, a ono što je posebno zanimljivo jest to da je kao rezultat tog rata nastala nova država, Bangladeš, iz nekadašnjeg Istočnog Pakistana. Spomenimo ovdje još da je Indira Gandhi održavala posebno bliske odnose sa svojim joga guruom, Dhirendrom Brahmacharijem, a sumnja se i na to da je upravo on bio um koji je stajao iza dobrog dijela njenih ključnih političkih odluka.

Kontroverzna indijska premijerka, Indira Gandhi​

Margaret Thatcher (1925. - ...)

Tijekom donošenja jedne od mnogobrojnih političkih odluka od međunarodne važnosti, britanska premijerka Margaret Thatcher izjavila je, nakon što je jedna takva odluka stopirana na razini Europske zajednice jer je Velika Britanija bila jedina zemlja porotiv: 'Na žalost, kontinent je bio izoliran u svojoj odluci.' Pripadnica Konzervativne stranke, obnašala je premijersku funkciju u Velikoj Britaniji od 1979. do 1988. godine, a tijekom svog dvostrukog mandata zaradila je nadimak Željezna dama, ponajviše zbog svog žestokog protivljenja politici tadašnjeg Sovjetskog saveza. Interes za politiku pokazivala je već od rane mladosti, a tijekom studija na čuvenom sveučililštu Oxford postala je predsjednicom udruge studenata konzervativaca na svom sveučilištu. U trenutku njenog dolaska na premijersko mjesto, Velika Britanija bila je zemlja koja je zapala u duboku krizu. Stanje državnog proračuna bilo je katastrofalno, industrija je naočigled propadala, a broj nezaposlenih dosegnuo je čak 3 milijuna. Margaret Thatcher shvatila je što treba učiniti - vodeći zemlju politikom temeljenom na libertarijanskim principima, uz to postupajući prema njoj poput štedljive domaćice prema svom domaćinstvu. Tako je, recimo, u povijest ušla njena odluka o gašenju čak 176 državnih rudnika koji su, baš poput brodogradilišta u Hrvatskoj, bespovratno gutala ogromne količine novca i bila zauvijek osuđena na smrt. Vjerovala je u ekonomski liberalizam i bila žestoka protivnica socijalizma. Poznata je njena izreka: 'Socijalizam je dobar, dok ne ostanete bez tuđeg novca.' Zaslužna je i za rješavanje gorućeg problema huliganstva na engleskim nogometnim stadionima. Nakon što je u svibnju 1985. godine došlo do krvavog sukoba između navijača talijanskog kluba Juventus i engleskog kluba Liverpool na stadionu Heysel u Bruxellesu, prije finala Kupa europskih prvaka u nogometu, u kojem je poginulo 39 navijača, uglavnom Talijana, užasnuta Margaret Thatcher naredila je, nakon što su engleski huligani uhvaćeni: 'Dovedite ih u kavezima.' Visoku razinu odlučnosti i hrabrosti pokazala je i u travnju 1982. godine kada je argentinska vojska zauzela Falklande, otočje u blizini argentinske obale, koje se nalazi pod jurisdikcijom Velike Britanije. Slika Margaret Thatcher koja stoji na tenku kao inspirativni vođa svoje nacije u borbi protiv Argentinaca obišla je svijet. Samo dva mjeseca nakon što je Argentina zauzela Falklande, Velika Britanija pridobila ih je natrag. Margaret Thatcher ušla je u povijest kako kontroverzni politički vođa čiji potezi su malo koga ostavili ravnodušnim. 1992. godine britanska kraljica Elizabeta II proglasila ju je barunicom, a u srpnju 2011. godine britanska organizacija za istraživanje tržišta Ipsos MORI provela je istraživanje kako bi došla do odgovora na pitanje tko je najveći britanski premijer u posljednjih 30 godina. Neprikosnoven odgovor bio je: željezna dama, Margaret Thatcher. Beskompromisna i odlučna, jednom prilikom je na pitanje zašto donosi odluke koje nisu uvijek popularne među narodom odgovorila: 'Ja sam političarka. Od mene se ne očekuje da budem popularna već da mislim unaprijed i donosim odluke koje su dugoročno dobre za zemlju.'

Željezna dama, Margaret Thatcher

Izvor:Fizzit.net​

{

 

[jasna949]

Bravo Anuška, lepo je podsetiti se na takve žene... hvala Ti na ovako lepoj temi....

 

[Stemis]

Zao mi je sto sada nemam vremena procitati ovu temu. A odlicna je.