Ljubica Marić je rođena u Kragujevcu 18. marta 1909. godine od oca Pavla (1863 — 1913) i majke Katarine (1875 — 1964) rođene Ðordević, poreklom od Čolak-Antića. U Kragujevcu je tada njen otac Pavle Marić službovao kao zubar. Od 1911. godine živela je u Beogradu, otac joj je poginuo u Drugom balkanskom ratu 1913. godine. Violinu je počela da uči od svoje jedanaeste godine, a ubrzo potom je počela da se bavi kompozicijom. U Valjevu je pohađala niže razrede gimnazije i prvi javni nastup je imala u svečanoj sali gimnazije svirajući violinu. Kompoziciju je učila kod Josipa Slavenskog i Miloja Milojevića. Muzičku školu je završila 1929. godine u Beogradu, diplomirala je dva odseka, violinu i kompoziciju, i postala prva osoba koja je diplomirala kompoziciju u Srbiji. Škola u koju je išla sada se zove Muzička škola Mokranjac. Njen diplomski rad bio je „Sonata fantazija“ za solo violinu.
Studije muzike je nastavila u Pragu 1929. godine, na Majstorskoj školi Praškog konzervatorijuma, gde je kompoziciju učila u klasi Jozefa Suka, violinu kod Maržaka, a dirigovanje kod Doležila i Nikolaja Malka. Na Majstorskoj školi za kompoziciju u Pragu diplomirala je 1932. godine. Završila je i studije dirigovanja u klasi Nikolaja Malka i tako postala jedna od prvih žena dirigenata u Evropi i prva žena koja je dirigovala Simfonijskim orkestrom Češkog radija. Za vreme studija u Pragu ona i njena majka Katarina su živele u iznajmljenim sobama i stanovima, a izdržavale se zahvaljujući majcinom radu po kućama imućnih praških porodica. Ubrzo posle toga napustila je Prag i upisala studije klavira na Državnom konzervatorijumu u Berlinu, u klasi Emila Selinga.
Zbog potpisivanja manifesta svog prijatelja Vojislava Vučkovića, komuniste i pobornika muzike za „narodne mase“, kojim je oštro osuđena umetnička politika Šerhenovog festivala na kome su oboje učestvovali, Ljubica Marić je 1933. izgubila Šerhenovu podršku. Potom se vratila u Beograd, gde se bavila dirigovanjem. Zatim se 1935. preselila u Zagreb, gde joj je pretresan stan zbog prepiske sa Vučkovićem, a bila je i hapšena. Sledeće, 1936. godine, preselila se ponovo u Prag na specijalističke studije kod Alojza Habe na Odeljenju za mikrotonalnu muziku Državnog konzervatorijuma. Alojz Haba joj je ponudio mesto asistenta na Odeljenju za četvrtstepenu muziku Državnog konzervatorijuma u Pragu. Tu se bavila dirigovanjem. Posle toga se ponovo vratila u Zagreb, da bi se u jesen 1938. definitivno preselila u Beograd.
U periodu od 1938. do 1945. godine bila je profesor Muzičke škole Stanković, zatim od 1945. do 1967. godine docent i profesor Muzičke akademije u Beogradu gde je predavala teorijske predmete. Od 1947. do 1953. bila je sekretar Udruženja kompozitora Srbije. Bavila se dirigovanjem 1945. i 1946. na javnim studio koncertima radija u Beogradu.
Dobitnik je više nagrada, neke od njih su:
Nagrada Savezne vlade (1949),
Oktobarska nagrada (1957),
Sedmojulska nagrada (1965),
Oktobarska nagrada za životno delo (1996).
Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabrana je 1963. a za radovnog 1981. godine u Odeljenju likovne i muzičke umetnosti. Njena pristupna beseda bila je „Monotemetičnost i monolitnost oblika fuge“ (1964).
Preminula je u Beogradu 17. septembra 2003. godine.
Muzička reč Ljubice Marić je jasna i jezgrovita, zasnovana na baštini evropske prošlosti, prvobitno sa izrazitijim zapadnoevropskim uzorima, a kasnije sa duhom koji zrači sa balkanskog tla. U delima ove kompozitorke uočava se izraziti uticaj narodne muzičke tradicije. Za Ljubicu Marić komponovati znači nastavljati, tj. ne prekidati sa nečim što je sastavni deo života i samog detinjstva.
Na početku studija autorka je pokazivala afinitet prema četvrtstepenoj muzici, a primetna je i kratkotrajna faza direktnog oslonca na folklor u prvim posleratnim godinama (Brankovo kolo). Medutim, strogi atematizam i atonalnost ranih radova iščezli su iz njenih kompozicija, dok je zadržala trajno interesovanje za traženje novog zvuka i izraza. Zanimaju je istraživanja filozofske prirode, pa često poseže za arhaičnim motivima. Uprkos tome što je neposredan oslonac na folklor izuzetna pojava u njenim delima, prisustvo pojedinih melodijskih pokreta ili tonalnih elemenata kakvi se u narodnom melosu sreću ipak ostvaruje atmosferu koja nosi pečat našeg podneblja. U razgovoru sa Zoricom Makević Marićeva ističe da je „svaka živa realnost složenija od bilo kakvog ogranicavanja“.Dodaje da se savremenost i prošlost ne suprotstavljaju, već se uzajamno potvrduju, zajedno rastu i prerastaju u novo.
Roksanda Pejović izdvojila je tri etape u stvaralaštvu Ljubice Marić. U delima prve stvaralačke faze pronalazimo izražajne elemente njene kasnije zrelosti. To su polifonija, složena harmonska zvučanja, slobodan muzički oblik i politonalnost. U stvaralaštvu pripadnika praške škole govori se o zaokretu koji se odigrao nakon II svetskog rata, tj. o ispunjavanju zahteva koje je nametao socrealizam. Ipak, u stvaralaštvu Ljubice Marić se ne može govoriti o regresiji u odnosu na njen dotadašnji stil, već samo, kako navodi Melita Milin, o drugačijoj vrsti složenosti. „Ljubica Marić je daleko od konstruktivističkih postupaka, jer ona gotovo nije ni uzela učešca u zaokretu, introspektivno zagledana u unutrašnje dubine, drevne foklorne slojeve i u duhovnost našeg srednjeg veka.“ Stoga dela druge faze karakterišu potpuno jedinstvo muzike i teksta, tretman melodike u rasponu od recitativa do vrste skandiranja i akorada u okvirima udaljenih registara. Odlike zrelog stila jesu elemantarnost izraza; naglašena drevnost i osećanje iskonskog koje na momente dobija stravične i tamne, gotovo lajtmotivske snažne harmonske akcente; način prikazivanja gubljenja zvučnosti koji se ne dovodi u vezu sa smrću, već sa prirodnim fenomenom iščezavanja u smislu ponovnog radanja; neobičan orkestarski kolorit sa obligatnim klavirom i harfom; orguljska zvučanja celokupnog izvođačkog aparata; malo angažovanje orkestarskih instrumenata, kompaktnost i gustina orkestra u kompozicijama bez vokalnog parta; produbljen polifoni rad; korišćenje ostinata; bogatstvo polimetrije i poliritmike.
Savršeno stopljeni elementi narodnog izraza i njene originalne inspiracije pokazuju saživljenost kompozitorke sa tlom sa kojeg su ponikla ostvarenja narodne potrebe i težnje za muzičkim stvaranjem. Arhaični ton njenih kompozicija postignut je savremenim sredstvima harmonije i orkestracije. Poseduje afinitet prema intenzivno arhaično obojenim temama meditativnog karaktera, laganog i mirnog proticanja, bez igračkih asocijacija. „Savremenost vertikale, kao posledica arhaičnosti horizontale, suština je te istovremenosti postojanja i dejstva prošlog i sadašnjeg vremena... to je stub njene avangardnosti i osnovna crta njenog stvaralačkog creda.“
Prvu kompoziciju je napisala sa devetnaest godina, bila je to „Tuga za devojkom“ za muški hor, nastala pod uticajem Slavenskog. Diplomski rad „Sonatu fantaziju“ iz muzičke škole izvela je i na prijemnom ispitu na Državnom konzervatorijumu u Pragu iste 1929. godine, gde je, zahvaljujuci kvalitetu tog dela, odmah primljena na poslediplomske studije.
U Pragu je 1930. komponovala „Gudački kvartet“, prvu srpsku atonalnu kompoziciju, ali je nezadovoljna kvalitetom spalila partituru.
Učestvovala je 1933. godine na festivalu Medunarodnog društva za savremenu muziku u Amsterdamu svojim „Duvačkim kvintetom“, međunarodna kritika je to ocenila kao jedno od najboljih dela. Tu je uočio Herman Šerhen koji je pozvao iste godine na svoj festival savremene muzike u Strazburu gde je dirigovala svoju „Muziku za orkestar“ u okviru „Session d' études musicales et dramatiques“.
Ljubica Maricćje neposredno posle Drugog svetskig rata komponovala izvestan broj klavirskih kompozicija, solo pesme i Sonatu za violinu i klavir.
Njeno stvaralački najuspešnije razdoblje bilo je između 1955. i 1963. godine kada su nastale kompozicije: kantata „Pesme prostora“ (koja je predstavljala jugoslovensku muziku na Svetskoj izložbi u Briselu 1957), Pasakalja za simfonijski orkestar, Muzika oktoiha br. 1, „Vizantijski koncert“ za klavir i orkestar, kamerna kantata „Prag sna“ za tri solista i kamerni orkestar, Ostinato super thema octoiha, za kamerni orkestar i klavir solo.
Ovaj intenzivan radni period naglo se prekinuo 1964. godine smrću njene majke, osobe koju je smatrala najzaslužnijom za sve što je u svom profesionalnom životu postigla, tako da sve njene kompozicije nose posvetu „Mojoj Majci“. Posle skoro dvadeset godina prekida, Ljubica Marić je počekom osamdesetih godina ponovo počela da komponuje.
U svojoj muzici ostvarila je sintezu srednjovekovne muzike i avangardnih iskustava muzike 20. veka. Ljibica Marić je „prvi kompozitor koji je upotrebio crkvenu melodiju (poreklom iz srednjovekovne vizantijske duhovne muzike) za strukturnu (melodijsku i harmonsku) izgradnju sopstvenog neliturgijskog i neprogramskog dela“. Osim nekadašnje Jugoslavije, njena muzika je zastupljena i u Holandiji, gde se održao niz koncerata, u Nemačkoj gde je izdavačka kuća „Furore Verlag“ iz Kasela objavila partiture svih njenih muzičkih dela, u Velikoj Britaniji gde je diskografska kuća „Chandos“ izdala kompakt-disk sa njenim najreprezentativnijim kompozicijama.
Osim muzike, bavila se i likovnom umetnošću, a pisala je i filozofsku poeziju. Poslednjih nekoliko godina života vodila je dnevničke beleške.
Duvački kvintet rano je delo Ljubice Marić napisano 1931. godine u doba studija kod Jozefa Suka na Majstorskoj školi praškog Konzervatorijuma koji je kompozitorka pohadala u periodu od 1929. do 1932. godine. Premijerno je izveden na Internacionalnom festivalu u Amsterdamu 1933. godine gde je ocenjen kao najinteresantnije i najoriginalnije delo. U ovoj kompoziciji, kao i u ostalim ranim kompozicijama nastalim u periodu studija (Sonata za solo violinu-1930, Muzika za orkestar-1933, Gudacki kvartet-1935, Četvrtstepeni trio za klarinet, trombon i kontrabas-1937, Svita za četvrtstepeni klavir-1937.) kompozitorka je na originalan način približila prošlost i oživela je savremenim jezikom. Delo je od posebne važnosti budući da je kompozitorka u njemu ustanovila elemente koji ce ostati odlike njenog poznog stila: polifonija, sližena harmonska sazvučja, slobodan muzički oblik, politonalnost, subjektivnost. Ovo četvorostavačno delo odaje uticaje ekspresionistickog izraza uz očuvane elemente tradicionalne forme.
Kantata Pesme prostora premijerno je izvedena 1956. godine kada je svojom avangardnom novinom predstavila udar konvenciji, te je izazvala javnu društvenu srdžbu. Ovo delo predstavlja stub avangardnosti Ljubice Marić i čini osnovnu crtu njenog stvaralačkog creda. Leterarnu osnovu kantate čine nadgrobni natpisi sa stećaka bosanskih bogumila. Od četrnaest natpisa sa kojima se susrela, kompozitorka je izabrala sedam, omuzikalivši pomenute tekstove u sedam pevanja. Dakle, kantata je podeljena na dva dela: prvi deo čini preludijum i tri epitafa, dok drugi deo sačinjavaju preostala četiri epitafa. Dve celine na koje je podeljena kantata omeđene su pauzom, a kulminacije svake celine očigledne su u poslednjim pevanjima. Inspiraciju za naslov Pesama prostora kompozitorka je objasnila na sledeći način:
Prostor u isto vreme znači i prostor i vreme i postojanje. Smrt je iza prostora, vanvremena, ništa. Ali u doživljaju, ona se protivstavlja životu, stoga je uvek živolika, ma i kako najapstraktniji negativ postojanja.
Savremenost vertikale kao posledica arhaičnosti horizontale, suština je postojanja i dejstva prošlog i sadašnjeg vremena u kantati. Dimenzija arhačcnog, važna je i za ranija dela Ljubice Marić, a arhaizaciju muzičkog toka kompozitorka vrši na mnoštvo načina, pre svega putem teksta. Budući da su epitafi pisani u prvom licu, uspostavlja se neobičan kontakt sa njima. U Pesmama prostora, melodije i ritam proizilaze iz teksta, te je postignuto čvrsto jedinstvo muzike i teksta. Melodijske linije glaova su najčešće recitativno tretirane i podupiru emocionalna dejstva teksta. Pretežno modalno obojene melodije uskog ambitusa, koji se neretko sažima do recitovanja na jednom tonu i melodije sa sekundom kao gradivnim elementom sa čestim sekventnim usmerenjem naniže samo su neke od naznaka arhaizacije horizontzalnog muzičkog toka.
Oblik stavova je jedinstven. Oni se nižu bez vidljivog prekida a negde prelaze jedan u drugi prožeti jednim motivom ili većim brojem sličnih, srodnih motiva. U Pesmama prostora Ljubica Marić je ustanovila važne elemente koje ce zadržati u svom daljem radu: orkestar neobičnog kolorita (u ovom slucaju na ovakav kolorit utiče izbor klavira i harfe kao obaveznih instrumenata), neobične harmonije,polifono tkanje, zavisnost metrike reči od metrike muzike,duboka psihološka povezanost reči i muzike,skriveno asociranje na duh narodnog pojanja.
Potencijranjem aktuelizacije prošlosti na samo njoj svojstven način, „Pesme prostora su postale savremeni vid doživljavanja prošlosti.”
