..tin ujević najveći.....

laganini

Suspendovan nalog
..poeta..boem najveći s ovi prostora..

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
 

laganini

Suspendovan nalog
NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći
 

laganini

Suspendovan nalog
ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,

U srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,

Spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,

I miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,

Tamo, tamo da tugujem.

Da čujem one stare basne,

Da mlijeko plave bajke sasnem.

Da više ne znam sebe sama,

Ni dima bola u maglama.
 

Beba

Poznata ličnost
Član
Svaki ostavlja znakove na putu,
ne samo trag koraka i stopu nogu,
nego i kretnju ruku napregnutu,
maglovitu u prolaznom slogu:
svi se kreću i mijenjaju u bogu.

Lica su ljudi možda zagonetna slova.
Lica su valjda izraz izgubljenih snova.
Moje dnevno štivo čitanka je glava.

Nego me oko glavno užasava.
Ima u oku zapisanih mašta,
il mi u oko prenosimo svašta?
Ono crno iz dubina kroza nj biva jasno.
Ko će smjeti reći da je oko časno?

Sanjao sam jutros san o dvije žene:
to su dvije duše kroz dvije razne zjene,
jedna gleda bistro, a druga kroz mrene.
Koja od njih može da me strasno krene?
Oči pune magle očaraše mene.

Nekada me takav strah očiju hvata,
strah pečata, ili strah pergamenata:
što to čudno, mračno u očima piše?
To sam znao jednom. Ne sjećam se više,
i evo se bojim da će luč donijeti
onaj ko me na to iznenada sjeti.
Što me nemilosno brojne oči tlače?
Upitnici vida bole: oči znače.

Danju oči mrače. No u mraku zrače.
Najbolje su oči što nas naoblače
da po tome vedri horizonat svlače.
Vidici su slutnje u smisao sivi
i samo u tajni pravo biće živi.

Oči kažu. Oči kažu da nas boli
i kakve smo čudne duše kad smo goli.
Čemu nije ravan majstor, ni najveći,
oči, zrele oči, to će ravno reći;
plamen kojim starac u grob skori gleda
nehotice vidim već u oku čeda.
 

Beba

Poznata ličnost
Član
TIN UJEVIĆ, ANEGDOTE...
1.Ovaj put ispričat ćemo vam nešto više o skitnici i bohemu o kojem kola anegdota kako se nakon što ga je konobar otpilio da ga nažalost ovako odjevenog u prnje ne smiju poslužiti, pojavio u svom najboljem izdanju, te zatim šalicu kave izlio u džep uz primjedbu: "Kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!"
Naravno riječ je o Tinu Ujeviču čovjeku čiji je skromni grob na Mirogoju poznat samo insiderima koji tamo hodočaste, ne bi li mu ostavili bocu Kašteleta i pokoju cigaretu.

2.
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici.
Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima.
Jednom ga brijač upita: "Kako hoćete da vas obrijem?".
"Bez riječi", odgovori mu mirno Tin.
3.
Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše zašto se ne ženi.
"Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju", odgovori im Ujević.

 

laganini

Suspendovan nalog
Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseca. [1]

Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."
 
G

Gea

Gost
Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

 

Sandrena

Novajlija
Član
MISAO NA NJU

I

Po kakvim oštrim prođoh stazama,
po kakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?

Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova

I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,

i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,

za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,

i čistim srebrom naših rodnih arija.

II

Al preko magle ranih stanica,
i žuta dima u kavanama,
ko obećana neka danica,

i melem duge našim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,

sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kužnih, gubavih).

--Predivne boje šarnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,

i neke tajne, mile, lagane.
U vašim nježnim polusjenama
ja čitam mliječne slovke slagane:

Blagoslovljena među ženama.
 

Sandrena

Novajlija
Član
Pjesma o biseru

Čovječe što nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima svih blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu oceana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne vidje, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.

Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo, nego bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe koji nisi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević
 
Vrh