- Učlanjen(a)
- 17.07.2012.
- Poruke
- 8.029
- Broj reagovanja
- 5.516
- Horoskop
- Ovan
Najveći osvajači i najveće vojskovođe
Hronologija osvajanja Napoleona Bonaparte
� 1769.
o 15. avgusta Napoleon Bonaparta rođen u Ajačiju na Korzici
� 1793. Postao general revolucionarne francuske vojske
� 1795. Učestvovao u gušenju pobune protiv Konventa
� 1796. Kao zapovednik vojske u Italiji u aprilu nekoliko puta porazio Austrijance i njihove saveznike Pijemonteze
o 15. maja u Parizu Pijemont ustupio Savoju i Nicu
o 7. maja Bonaparta prešao Po kod Pjaćence
o 14. maja ušao u Milano
o 27. juna papa potpisao primirje posle okupacije Lombardije
o 5. avgusta i 8. septembra pobede kod Kastiljonea i Basana, 14. novembra kod Arkole
� 1797. 14. januara pobeda kod Rivolija
o 2. februara predaja Mantove
o 18. aprila primirje u Leobenu, Austrija se odrekla Nizozemske, Lombardije i Modene, Bonaparta tajno obećao Veneciju
o 12. juna ulazi brodovima u Valetu i osvaja Maltu bez većeg otpora Vitezova malteškog reda. Na osvajački pohod se olučuje kao odmazdu prema vitezovima i Grand Masteru fon Hompešu koji volonterski pružaju pomoć od 500,000 franaka Luju XVI da uguši revoluciju u jesen 1789.
o 18. oktobra ugovorom u Kamporformiju Austrija priznala Cisalpinsku republiku (dotadašnju papsku oblast), Francuskoj pripala Belgija ,Jonska ostrva i teritorije do Rajne. Austrija dobila Veneciju, Istru, Dalmaciju i Boku Kotorsku.
� 1798. Pohod na Egipat:
o 19. maja iz Tulona isplovila flota sa 335 brodova: s vojnicima krenulo i oko 200 naučnika i umetnika
o 1. jula iskrcao se blizu Aleksandrije i zauzeo grad
o 21. jula pobedio je Mameluke u bici kod piramida
o 1. avgusta, u pomorskoj bici kod Abukira, engleski admiral Nelzon porazio francusku flotu
o 23. decembra ugovor Rusije i Turske koja Rusima otvara moreuze i luke
o 29. novembra druga kolonizacija protiv Francuske: Rusija, Engleska i Napulj
� 1799. Zauzeo Jafu i Gazu u Palestini
o 2. marta Rusi osvojili Krf i ostala jonska ostrva
o Po povratku iz Sirije, za tri nedelje, porazio egipatsku vojsku i uspostavio francusku vlast
o 22. avgusta napustio Egipat i vratio se u Francusku
o Posle poraza od austrijsko-ruske koalicije (mart-avgust), Francuzi napustili Italiju 25. i 26. septembra Francuzi potisnuli saveznike iz Holandije
o 9/10. novembra (18/19. brimera godine VIII) izveo državni udar, smenio Direktorijum i uvezo konzulstvo.
o Kao prvi francuski konzul, koncentrisao celokupnu vlast i postao neograničeni vladar Francuske
� 1800.
o 14-23. maja (u nameri da preko Italije dopre do Beča) prešao klanac Veliki Sv. Bernard, odsecajući Austrijncima odstupnicu
o 2. juna ušao u Milano i vaspostavio Cisalpinsku republiku (od 26. januara 1802. Italijanska republika)
o 15. juna primirje u Aleksandriji, Francuskoj vraćen Pijemont, Lombardija i Ligurije
� 1801.
o 9. februara u govor u Linevilu, Austrija Francuskoj priznala levu obalu Rajne, Belgiju i severnu Italiju, zadržavši venecijansku oblast
o 29. marta, ugovorom u Firenci napuljski kralj prepustio Toskanu sa ostrvom Elbom. Francuska vojska okupirala Napuljsko kraljevstvo
� 1802.
o 4. avgusta izabran za doživotnog konzula s pravom da naimenuje naslednika
o 21. septembra zvanično pripojen Pijemont. Toskana proglašena za Etrursku kraljevinu.
� 1803.
o 27. septebra vojno kapitulirala Švajcarska, koja je postala Helvetska republika
� 1804.
o 2. decembra Napoleon I Bonaparta svečano krunisan za cara
� 1805. Obnovljena neprijateljstva sa Engleskom
o 22. marta centralistički ustav nametnut Holandiji
o 26. maja u Milanu krunisan za kralja Italije
o 6. juna Ligurska republika (Đenova) pripojena Francuskoj
o Treća Koalicija protiv Francuske: Engleska, Rusija, Švedska, Austrija, Napulj; Pruska neutralna
o 20. oktobra austrijska vojska poražena kod Ulma
o 21. oktobra kod rta Trafalgar Nelson gotovo uništio francusko-špansku flotu i u bici poginuo
o 2. decembra pobeda nad rusko-austrijskom vojskom kod Austerlica
o 26. decembra mir u Požunu: Austrija gubi venecijansku oblast (pripojena Italiji), Istru i Dalmaciju
� 1806.
o 1. avgusta prestalo da postoji Sveto Rimsko Carstvo
o 12. jula Pariskim ugovorom stvorena Rajnska konfederacija, 16 nemačkih knezova kojima gospodari Napoleon
o Četvrta koalicija protiv Francuske, Engeska s Rusijom, uvučena Pruska
o 14. oktobra porazio prusku vojsku kod Jene i Aueršteta (Tiringija)
o 27. oktobra ulazi u Berlin, proširio Rajnsku konfederaciju
o 27. novembra Francuzi u Varšavi, gde Napoleon zimuje
� 1807.
o 14. juna porazio rusku vojsku kod Fridlanda
o 7-9. jula u Tilzitu mir sa Rusijom i Pruskom. Pruska izgubila teritorije na levoj obali Elbe koja postaju Vestfalska kraljevina; Gdanjsk slobodan grad; od pruske Poljske nastalo Varšavsko vojvodstvo
o 27. oktobra u Fontemblou Španija dopušta prolaz francuskim trupama kod Portugalije
o 30. novembra Francuzi uzeli Lisabon i okupirali severnu Španiju
� 1808.
o 2. maja ugušena pobuna u Madridu
o 4. decembra Napoleon ušao u Madrid
� 1809. Austrija na čelu pete koalicije protiv Francuske
o 12. maja Napoleon ušao u Beč
o 17. maja pripojena papska država, 6. juna uklonjen papa
o 6. jula pobeda u bici kod Vagrama
o 14. oktobra Šenbrunski mir sa Austrijom: Salcburg Bavarskoj; Trst, Istra, Primorska, Dalmacija, Koruška i Kranjska ušle u Ilirske provincije; Veliko Varšavsko Vojvodstvo uvećano zapadnom Galicijom
� 1810.
o 9. jula pripojio Kraljevinu Holandiju
� 1810-1811. pripojio nemačke obale na Severnom moru, sa Bremenom i Hamburgom; zauzećem Libeka, dopro do Baltika
� 1812. U aprilu ultimatum ruskog cara Aleksandra I da Francuzi napuste Prusku i Pomeraniju;
U maju Napoleon u Drezdenu okuplja sve evropske vladare
o 24. juna armija (700.000) Francuza i saveznika prešla Njemen i krenula na Rusiju
o 7. septembra bitka kod Borodina otvorila put ka Moskvi
o 14. septembra Napoleon ušao u Moskvu
o 19. oktobra krenuo natrag. �Odstupanje iz Rusije� pretvoreno u užasnu nesreću
o 5. decembra Napoleon krenuo za Pariz
Francuska vojska u Španiji (200.000) popustila pred Englezima
� 1813.
o 28. februara Pruska u savezu s Rusijom
o 2. maja u Saksoniji Napoleon potukao Ruse i Pruske kod Licena
o 21. maja nova pobeda kod Baucena, oslobodio Saksoniju i veći deo Šleske
o 4. juna primirije sa saveznicima u Plajsvicu
o 10. avgusta Austrija se povukla iz pregovora u Pragu
o 12. avgusta Austrija se pridružila šestoj koaliciji protiv Francuske
o 9. septembra objavljeno raspuštanje Rajnske konfederacije
o 16-19. oktobra Napoleon je poražen u bici kod Lajpciga i povukao se do Rajne
o 2-4. novembra Francuska vojska prešla Rajnu
o U novembru Francuzi napustili Holandiju
o 1. decembra objava saveznika �Mir Francuskoj, rat Napoleonu�
� 1814.
o 1. januara saveznici prešli Rajnu
o 30. marta kapitulirao Pariz, Napoleon u Fontenblou
o 2. aprila Senat svrguo Napoleona i 6. aprila proglasio za kralja Luja XVIII; Napoleon abdicirao
o 3. maja Luj XVIII ušao u Pariz
o 4. maja Napoleon se povukao na ostrvo Elbu
o 30. maja Luj XVIII prihvatio prvi pariski ugovor koji je Francuskoj priznao granice iz 1792.
� 1815. 1. marta Napoleon se iskrcao u Frežisu
o 20. marta uašo u Pariz i ponovo uzeo vlast (vladavina od 100 dana)
o 9. juna potpisan završni dokument Bečkog kongresa
o 18. juna, u bici kod Vaterloa, kod Vaterloa u Belgiji, Napoleon je teško poražen
o 22. juna u Parizu ponovo se povukao u korist svog sina Napoleona II. Engleska ga proterala na ostrvo Svetu Jelenu
� 1821.
o 5. maja Napoleon I Bonaparta umro na Svetoj Jeleni.
Džordž Smit Paton Junior (engl. George Smith Patton), 11. novembar 1885. – 21. decembar 1945., bio je jedan od najboljih američkih generala u Drugom svetskom ratu. U svojoj vojnoj karijeri, dugoj 36 godina bio je među prvim američkim oficirima koji su zagovarali stvaranje modernih oklopnih jedinica, komandovao je američkim jedinicama u Severnoj Africi, Siciliji i u Evropi. U američkoj vojsci ostao je zapamćen po nadimku „Stari krv i petlja“ ("Old blood and guts"), koji je dobio zahvaljujući pogrešnom citiranju njegove izjave u kojoj je rekao da je za pobedu u ratu potrebna ne samo krv već i mozak ("Blood and brains"). Zvanična istorija stvorila je predstavu o generalu Patonu kao o briljantnom vojnom lideru koji je povremeno imao epizode neposlušnosti i nestabilnosti.
Njegovi potčinjeni, kako oficiri tako i vojnici pamtiće ga ne samo po briljantnom komandovanju, ludoj hrabrosti i istrajnosti, već i po oštrim, često vulgarnim govorima kojima je podizao moral svojim jedinicama. U jednom takvom govoru koji je održao vojnicima američke 3. armije neposredno pre nego što će se zaputiti u Francusku, Paton je rekao:
“ Postoji jedna veoma bitna stvar koju ćete shvatiti tek kada sve ovo bude gotovo i kada se vratite kući. Zahvaljivaćete Bogu kada dvadeset godina kasnije budete sedeli pored kamina sa svojim unukom na kolenu i kada vas bude pitao šta ste radili u ratu, nećete morati da ga prebacite na drugo koleno, nakašljete se i kažete: „Lopatao sam balegu u Luizijani. ”
Paton je rođen u mestu San Gabrijel u Kaliforniji, od oca Džordža Smita Patona i majke Rut Vilson, ćerke Bendžamina Dejvisa Vilsona, uglednog lokalnog zemljoposednika i političara i jednog od prvih pionira koji je krenuo 1840. god na zapad da bi tamo ostao i stekao značajan imetak. Rodio se u porodici čiji su muški potomci bili civili, advokati i političari, dok su vojnici postajli samo po pozivu. Njegov deda Džordž Paton učestovao je u Američkom građanskom ratu kao pukovnik Konfederacije i poginuo je 1864. god. u bici kod Sedar Krika u Vinčesteru u Virdžiniji.
Paton je od malih nogu čitao Ilijadu i Odiseju, Bibliju i dela Viljema Šekspira. Odrastao je slušajući priče o podvizima vojnika Konfederacije u Američkom građanskom ratu i o svom dedi. Inspirisan ovim pričama mali Paton je još kao klinac maštao o tome da jednog dana postane general i heroj.
Paton je godinu dana pohađao Vojni institut u Virdžiniji, pre nego što je prešao u Vest Point. Po završetku prve godine pao je zajedno sa Kortni Hodžisom (zbog lošeg znanja iz matematike) ali se ponovo upisao i diplomirao 1909. god.
Paton je bio inteligentno dete i intenzivno je proučavao klasičnu književnost i vojnu istoriju još od malih nogu, ali je najverovatnije patio od nedijagnostifikovane disleksije, što će mu u velikoj meri otežati njegovo školovanje. Vrlo kasno je naučio da čita, i nikada nije naučio osnovne veštine kao što je spelovanje. Zbog ovog poremećaja trebalo mu je pet godina da završi Vest Point.
Dok je bio na školovanju u Vest Pointu, Paton je obnovio svoje poznanstvo sa prijateljicom iz detinjstva Beatris Ajer, ćerkom bogatog teksilnog industrijalca. Njome se oženio ne dugo nakon diplomiranja.
Po završetku školovanja učestvovao je na letnjim Olimpijskim igrama koje su održane 1912. god. u Stokholmu. Predstavljao je SAD u novoj atletskoj disciplini, petoboju. U ukupnom plasmanu osvojio je peto mesto. Bio je na vrhu tabele sve do takmičenja u streljaštvu kada je jedan njegov hitac najverovatnije promašio metu, iako je Paton tvrdio da je prošao kroz rupu koju je napravi prethodni hitac.
Kao i većina članova njegove porodice, Paton je često tvrdio da je imao žive vizije svojih predaka. Čvrsto je verovao u reinkarnaciju što se i manifestovalo u njegovom uverenju da je u prošlim životima bio kartaginski vojskovođa Hanibal, rimski legionar, napoleonov feldmašral i mnoge druge istorijske ličnosti.
Tokom sukoba na meksičkoj granici 1916. god. Paton je bio u sastavu 13. Teksaškog konjičkog puka i pratio je brigadnog generala Džona Dž. Peršinga kao njegov ađutant tokom potere za Pančom Vilom. Tokom ovog sukoba Paton je uz pomoć deset vojnika iz 6. pešadijskog puka ubio „Generala“ Hulia Kardenasa, komandira Vilinih ličnih telohranitelja. Zbog ove akcije kao i zbog naklonosti koju je Paton pokazivao prema svom revolveru Kolt Mirotvorac (Colt Peacemaker), Peršing mu je dodelio nadimak „Bandit“ (Bandito).
Neposredno pre izbijanja Prvog svetskog rata general Peršing unapredio je Patona u čin kapetana. Po ulasku SAD u rat Paton je zatražio od Peršinga da mu poveri komandu nad nekom od američkih jedinica na prvoj liniji fronta. Peršing mu je poverio komandu nad novoformiranim Američkim tenkovskim korpusom. Pretpostavlja se, mada nikada nije tačno utvrđeno da je Paton učestovao u Bici kod Kambrea u kojoj su prvi put upotrebljeni tenkovi u značajnom broju. Pošto Američki tenkovski korpus nije učestvovao u oboj bici, a malo je verovatno da bi englezi poverili komandu nad svojim oklopnim jedinicama američkom oficiru, Patonu je najverovatnije poverena posmatračka uloga. Zbog svoje uspešnosti u organizaciji obuke (formirao je školu za američke tenkiste u Lanžeru u Francuskoj) i komandovanju američkim oklopnim jedinicama, unaprećen je dva puta. U činu potpukovnika postavljen je za komandanta Američkog tenkovskog korpusa koji je prvo bio deo Američkih ekspedicionih snaga, a zatim deo američke 1. armije. Učestovao je u Sen Mišel ofanzivi 1918. god. kada je i ranjem metkom iz mitraljeza dok je pomagao da se zaglibljeni američki tenk izvuče iz blata. Metak mu je prošao kroz gornji deo butine. Paton je mnogo godina kasnije često, nakon što bi na nekim društvenim događajima popio malo više, svlačio pantalone pokazujući svoju ranu nazivajući podrugljivo sebe „generalom sa pola stražnjice“.
Za zasluge u Meza-Argonskoj ofanzivi Paton je odlikovan Purpurnim srcem i Krstom za istaknute zasluge u službi i unapređen je u pukovnika. Dok se Paton oporavljao od rana Prvi svetski rat je završen.
I
Dok je bio na službi u Vašingtonu 1919. god. Paton je upoznao i postao blizak prijatelj Dvajta D. Ajzenhauera koji će igrati veoma značajnu ulogu u nastavku njegove vojne karijere. 1920. god. uputio je peticiju Američkom Kongresu u kojem je zatražio da se popravi stanje u finansiranju američkih oklopnih snaga ali bezupešno. Posvetio se popularizaciji ovog roda vojske pišući članke o taktici korišćenja oklopnih jedinica predlažući nove načine njihove upotrebe. Radio je i na modernizaciji tenkova. Međutim, zbog nedostatka finansijskih sredstava koja su bila neophodna za finansiranje oklopnih jedinica Paton je bio prinuđen da se ponovo vrati u konjicu.
Jula 1932. god. Paton je služio pod načelnikom generalštaba generalom Daglasom MakArturom kao major koji je predvodio američku konjicu u borbi protiv Bonus armije.
Posle toga je bio raspoređen na Havaje odakle je ponovo pokušao da ubedi Kongres u ispravnosti finansiranja oklopnih jedinicca. Pred kraj tridesetih godina poverena mu je komanda nad Fort Majerom u Virdžiniji. Odmah nakon uspeha nove nemačke taktike blickriga u Evropi, koja se bazirala na upotrebi snažnh oklopnih snaga, Paton je zahvaljujući nepobitnim argumentima koje su mu pružali nemački uspesi konačno uspeo da ubedi Kongres u potrebu osnivanja oklopnih divizija. Po dobijanju saglasnosti Kongresa Paton je unapređen u brigadnog generala i poverena mu je komanda nad oklopnom brigadom. Brigada je vremenom prerasla u 2. oklopnu diviziju, a Paton je dobio čin general-majora.
Tokom priprema za ulazak u rat Paton je formirao školu za obuku tenkovskih posada za ratovanje u pustinjskim uslovima u Indiju u Kaliforniji. Takođe je komandovao jednom od dve vežbovne armije u velikim manevrima koji su održani u Luizijani 1941. god.
1942. god. general Paton komandovao je američkom 1. oklopnom divizijom koja se u sklopu savezničke Operacije Baklja (Operation Torch) iskrcala na obalama Alžira i Maroka. Paton i njegov štab stigli su u Maroko na krstarici USS Ogasta koja je prilikom ulaska u luku Kazablanka došla pod vatru francuskog bojnog broda Žan Bart.
Posle poraza američkih snaga od strane nemaca u bici kod Kaserine prolaza 1943. god. Paton je unaprećen u general-pukovnika i poverena mu je komanda nad 2. američkim korpusom. Iako je vrlo insistirao na obuci i disciplini, zaslužio je poštovanje svojih vojnika koji su ga uglavnom voleli. Ponovno uspostavljanje discipline u američkim redovima se isplatilo. U martu je započela nova kontra-ofanziva i američke jedinice potisnule su nemačke snage istočno od prvobitnih položaja. U isto vreme britanske snage pod komandom generala Montgomerija napale su nemce sa juga. Posle žilvog ali bezuspešnog otpora nemačke snage u Tunisu su se predale 13. maja 1943. god.
Zahvaljujući uspesima koje je postigao u Severnoj Africi, Patonu je poverena komanda nad 7. američkom armijom koja je trebalo da učestvuje u isrkcavanju na italijansko ostrvo Siciliju. Dodeljen mu je zadatak oslobađanja zapadnog dela ostrva dok je Montogomeri imao zadatak da oslobodi istočni deo ostrva i oslobodi Mesinu čime bi nemačkim i italijanskim trupama na ostrvu bila odsečena odstupnica.
Ne želeći da prepusti svu slavu svom suparniku Montgomeriju Paton je neverovatnim tempom oslobodio zapadni deo ostrva, oslobodio Palermo, a zatim i Mesinu. Njegove trupe ušle su u grad 17. avgusta 1943. god. samo dva sata pre dolaska prethodnica Montgomerijeve 8. armije.
Patonov imidž surovog ratnika i krvožedni govori koje je držao nisu nailazili na dobar prijem u javnosti savezničkih zemanja. Njegova vojna karijera skoro je bila gotova kada je u avgustu 1943. god. prilikom posete vojnoj bolnici verbalno napao i ošamario dva američka redova koje je smatrao kukavicama zato što su u bolnicu smešteni zbog kontuzije ili ratnog zamora što je psihičko stanje, a ne rana stečena u borbi. Kasnije se pokazalo da je jedan od ovih redova imao malariju. Zbog ovog incidenta Paton je neko vreme bio izvan vidokruga i bilo mu je naređeno da se izvini vojnicima. Ma koliko to ironično zvučalo, danas postoji teorija po kojoj je i sam Paton bio žrtva borbenog zamora. Zbog samog incidenta u javnosti su se pojavili zahtevi za njegovom ostavkom ili otpuštanjem. U skladu sa tim oduzeta mu je komanda nad 7. armijom koja se spremala za operacije u Italiji.
Iako je privremeno bio suspendovan Paton je svojim prisustvom stvarao lažnu sliku kod Nemaca o novim mogućim mestima savezničkih iskrcavanja. Dok je boravio na Korzici smatralo se da će očekivano savezničko iskrcavanje biti na jugu Francuske. Za vreme njegovog boravka u Kairu nemci su smatrali da će savezničko iskrcavanje verovatno uslediti na Balkanu. Strah od generala Patona vezao je mnoge nemačke trupe na pretpostavljenim mestima iskrcavanja i odigrao je važnu ulogu u prikrivanju priprema za pravo savezničko iskrcavanje u Normandiji na severu Francuske.
U periodu neposredno pred D-Dan Paton je držao govore i javne nastupe širom Britanije kao komandat nepostojeće Prve armijske grupe koja je trebalo da izvrši iskrcavanje u reonu Kalea. Bio je to još jedan od načina na koji su saveznici zavaravali nemačke obaveštajce u pogledu tačne lokacije i vremena iskrcavanja. Sve ove aktivnosti uključujući i stvaranje prividnih lažnih mesta koncentracija trupa uz pomoć gumenih i drvenih maketa desantnih čamaca, tenkova, aviona i dr. odvijale su se u sklopu Operacije Fortitud.
Nakon iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji i početnog neuspeha u proboju nemačke linije fronta, Patonu je poverena komanda nad 3. armijom koja je trebala da zauzme položaj na krajnjem desnom krilu savezničkog ratnog rasporeda.
Pod njegovom komandom 3. armija je u sklopu Operacije Kobra koja je počela 25. jula 1944. god. uspešno probila nemačku liniju fronta zapadno od Sent Loa odsekavši Šerbur od ostatka nemačkih snaga. Proboju 3. armije prethodio je snažan artiljerijski baraž i vazdušno bombardovanje. Do kraja avgusta meseca čitava Bretanja bila je oslobođena. Patonove jedinice oslobodile su Sent Malo i opkolile Brest, Loren i Sent Nazer. Treća armija uspešno je odbila poslednji nemački kontranapad u Francuskoj koji je krenuo iz Mortena u pravcu Avranša i koji je trebalo da ponovo uspostavi liniju fronta na mestu gde je probijena. Posle tri dana borbi nemci su se povukli kako bi izbegli opkoljavanje samo da bi ih ista sudbina stigla u džepu kod Faleza.
U toku avgusta meseca položaj savezničkih jedinica bio je idealan za izvođenje operacije sveobuhvatnog opkoljavanja jedinica nemačke 7. armije u Francukoj. Patonovoj 3. armiji poverena je uloga južnog kraka klješta dok je sa severa obruč trebalo da zatvore britanske i kanadske jedinice pod komandom feldmašrala Montgomerija. Patonove jedinice stigle su do Aržantana 13. avgusta. Iako je Paton želeo da nastavi dalje napredovanje ka Falezu i zatvori obruč, 14. avgusta je dobio naređenje da svoje prethodnice koje su već stigle do Faleza povuče u Aržantan i sačeka da obruč zatvore britanske snage. Krajnje besan nije mogao da učini ništa drugo nego da gleda kako kroz otvor u obruču koji u jednom trenutku nije bio širi od desetak kilometara prolaze kolone nemačkih vojnika i vozila. Britanske jedinice zatvorile su obruč 19. avgusta ali je tada već bilo kasno jer je većina nemačke 7. armije evakuisana. U obruču je zarobljeno 40.000 nemačkih vojnika, a u borbi je poginulo oko 10.000. Da je Montgomeri bio brži u obruču bi se našlo preko 100.000 nemačkih vojnika.
Paton je u borbama u Francuskoj uspešno upotrebio taktiku „blickriga“ protiv njenih tvoraca prešavši 600 milja za samo dve nedelje. Patonove jedinice oslobodile su veći deo severne Francuske i zaobišle Pariz dok su snage francuskog maršala Leklerka pomogle ustanicima u gradu da oslobode prestonicu.
Patonova ofanziva je zastala 31. avgusta 1944. god. kada je njegova armija ostala bez goriva u blizini reke Meze, neposredno nadomak grada Meca u Francuskoj. Vreme koje je potrošeno na dopunu jedinica gorivom i municijom Nemci su iskoristili da bi utvrdili grad i pretvorili ga u tvrđavu. Grad koji je bio utvrđen još iz vremena Francusko-Pruskog rata 1870. god. imao je preko dvadeset forova od kojih su najveći bili naoružani topovima kalibra 105 mm i 150 mm, uglavnom francuske proizvodnje. Borbe za Mec trajale su od početka oktobra do krja novembra meseca prouzrokojući teške gubitke na obe strane. Garnizon u gradu kapitulirao je 23. novembra ali su posade nekih forova pružale otpor sve do sredine decembra.
U ovim borbama gubici američke 3. armije iznosili su preko 7.000 mrtvih i ranjenih vojnika. Obilazeći ranjenike u obližnjoj bolnici nakon što se Mec predao, Paton je upitao jednog vojnika da li zna da je Mec pao. Vojnik mu je odgovorio da zna. Na to mu je Paton stegao ruku, nasmejao se i rekao: "Sine, sutra će u novinama osvanuti naslov ››Paton oslobodio Mec‹‹, ali ti i ja znamo da je to prokleta laž. Mec ste oslobodili ti i tvoji drugovi."
Pred kraj 1944. god. nemačka vojska je po Hitlerovom naređenju učinila poslednji očajnički pokušaj kako bi porazila savezničke jedinice na Zapadnom frontu. Ardenska ofanziva je bila poslednja velika ofanzivna operacija nemačke vojske. 16. decembra 1944. god. u napad je krenulo 29 nemačkih divizija sa oko 250.000 vojnika. Napad je usledio na delu fronta između grada Monšaua na severu i grada Ehternaha na jugu, gde su savezničke snage bile najslabije. Nemačke jedinice sastavljene od 6. SS oklopne armije, 5. oklopne armije i 7. armije imale su zadatak da probiju američke položaje u oblasti Ardena, forsiraju reku Mezu između Liježa i Namura, zaobiđu Brisel i izbiju na obalu kod Antverpena. Hitler je smatrao da će u slučaju da ova operacija bude uspešna, zapadni saveznici biti prinuđeni da sklope separatni mir sa Nemačkom. Loše vremenske prilike i teška zima pogodovale su nemačkim jedinicama jer su maskirale kretanje tenkova i onemogućavale dejstvo savezničke avijacije.
Patonova 3. armija koja je operisala u oblasti Saar, izbila je 15. decembra na Zigfridovu liniju. Na konferenciji u Verdenu 19. decembra, na kojoj je prisustvovao i Paton, saveznički komandanti razmatrali su težinu situacije na frontu koji je bio potpuno probijen. Konstatovano je da je hitno neophodno izvršiti napad na južno krilo neprijatelja. Međutim, jedina borbena formacija koja je mogla da izvrši ovaj zadatak bila je Patonova 3. armija čiji borbeni poredak je bio orijentisan ka istoku. Na opšte zaprepaštenje prisutnih Paton je izjavio da može da otpočne kontranapad na nemačko južno krilo sa tri divizije u roku od tri dana. Prisutni generali smatrali su da je nemoguće rotirati borbeni poredak čitave armije za 90° i izvršiti kontranapad u tako kratkom roku. Međutim, ono što je Paton prećutao bila je činjenica da je još 12. decembra naredio svom štabu da izuči situaciju u kojoj bi od 3. armije bilo zahtevano da izvrši kontranapad sa juga na nemački prodor u sektoru američke 1. armije.
U trenutku kada je situacija bila najkritičnija, Paton je rotirao 3. armiju za devedeset stepeni i krenuo u proboj ka malom saobraćajnom čvorištu Bastonju u kojem su se nalazile opkoljene jedinice američke 101. vazdušno-desantne divizije. I danas je uvreženo mišljenje da ovakav manevar čitave armije, u tako kratkom vremenskom periodu mogao da izvede samo Paton. Do kraja februara Nemci su potisnuti na početne položaje, a Patonove jedinice nastavile su da napreduju u pravcu Sarskog basena na Nemačkoj teritoriji.
3. armija je prešla reku Rajnu kod Openhajma 22. marta 1945. god. Potom je poslao operativnu grupu Baum koja je imala zadatak da oslobodi američke ratne zarobljenike u logoru Hamelburg u kojem se nalazio i njegov zet Džon K. Voters.
Paton je planirao da oslobodi Prag u Čehoslovačkoj kada je stiglo naređenje o obustavljanju daljeg američkog napredovanja. Bez obzira na to njegove trupe oslobodile su Pilsen (6. maja 1945. god.) kao i najveći deo zapadne Bohemije (Češke).
Nakon završetka rata u Evropi Paton je bio veoma razočaran zato što je saveznička komanda odbila da mu poveri borbenu komandu nad nekom od američkih armija na Pacifiku kako bi nastavio da se bori protiv Japanaca. Nezadovoljan svojom ulogom vojnog guvernera Bavarske i siguran da za života više neće učestovati ni u jednom ratu, Paton je počeo da se ponaša čudno. Njegova pisma upućena porodici u Americi bila su puna anti-ruskih i anti-semitskih izjava.
Paton se uskoro opet našao u nemilosti američkih političara i javnosti. U jednom razgovoru sa novinarima uporedio je nemačke naciste sa gubitnicima na američkim parlamentarnim izborima. Ubrzo po davanju izjave smenjen je sa dužnosti komandanta 3 armije. Prebačen je u 15. armiju u kojoj je imao zadatak da učestvuje u pripremi istorije Drugog svetskog rata.
Ogorčen i ljut Paton je u oktobru 1945. god. preuzeo komandu nad američkom 15. armijom. Nameravao je da da ostavku na ovaj položaj ali ga je u tome pretekla teška saobraćajna nesreća koja se dogodila 9. decembra 1945. god. Mnogi teoretičari zavere smatraju da je vozaču koji je upravljao kolima naređeno da namerno izazove nesreću zato što je Paton navodno nameravao da se po povratku u SAD kandiduje za predsednika. Paton je preminuo u bolnici od posledica nesreće 21. decembra 1945. god. i sahranjen je na američkom vojničkom groblju u Hamu u Luksemburgu.
Izvor: Wikipedia.

Hronologija osvajanja Napoleona Bonaparte
� 1769.
o 15. avgusta Napoleon Bonaparta rođen u Ajačiju na Korzici
� 1793. Postao general revolucionarne francuske vojske
� 1795. Učestvovao u gušenju pobune protiv Konventa
� 1796. Kao zapovednik vojske u Italiji u aprilu nekoliko puta porazio Austrijance i njihove saveznike Pijemonteze
o 15. maja u Parizu Pijemont ustupio Savoju i Nicu
o 7. maja Bonaparta prešao Po kod Pjaćence
o 14. maja ušao u Milano
o 27. juna papa potpisao primirje posle okupacije Lombardije
o 5. avgusta i 8. septembra pobede kod Kastiljonea i Basana, 14. novembra kod Arkole
� 1797. 14. januara pobeda kod Rivolija
o 2. februara predaja Mantove
o 18. aprila primirje u Leobenu, Austrija se odrekla Nizozemske, Lombardije i Modene, Bonaparta tajno obećao Veneciju
o 12. juna ulazi brodovima u Valetu i osvaja Maltu bez većeg otpora Vitezova malteškog reda. Na osvajački pohod se olučuje kao odmazdu prema vitezovima i Grand Masteru fon Hompešu koji volonterski pružaju pomoć od 500,000 franaka Luju XVI da uguši revoluciju u jesen 1789.
o 18. oktobra ugovorom u Kamporformiju Austrija priznala Cisalpinsku republiku (dotadašnju papsku oblast), Francuskoj pripala Belgija ,Jonska ostrva i teritorije do Rajne. Austrija dobila Veneciju, Istru, Dalmaciju i Boku Kotorsku.
� 1798. Pohod na Egipat:
o 19. maja iz Tulona isplovila flota sa 335 brodova: s vojnicima krenulo i oko 200 naučnika i umetnika
o 1. jula iskrcao se blizu Aleksandrije i zauzeo grad
o 21. jula pobedio je Mameluke u bici kod piramida
o 1. avgusta, u pomorskoj bici kod Abukira, engleski admiral Nelzon porazio francusku flotu
o 23. decembra ugovor Rusije i Turske koja Rusima otvara moreuze i luke
o 29. novembra druga kolonizacija protiv Francuske: Rusija, Engleska i Napulj
� 1799. Zauzeo Jafu i Gazu u Palestini
o 2. marta Rusi osvojili Krf i ostala jonska ostrva
o Po povratku iz Sirije, za tri nedelje, porazio egipatsku vojsku i uspostavio francusku vlast
o 22. avgusta napustio Egipat i vratio se u Francusku
o Posle poraza od austrijsko-ruske koalicije (mart-avgust), Francuzi napustili Italiju 25. i 26. septembra Francuzi potisnuli saveznike iz Holandije
o 9/10. novembra (18/19. brimera godine VIII) izveo državni udar, smenio Direktorijum i uvezo konzulstvo.
o Kao prvi francuski konzul, koncentrisao celokupnu vlast i postao neograničeni vladar Francuske
� 1800.
o 14-23. maja (u nameri da preko Italije dopre do Beča) prešao klanac Veliki Sv. Bernard, odsecajući Austrijncima odstupnicu
o 2. juna ušao u Milano i vaspostavio Cisalpinsku republiku (od 26. januara 1802. Italijanska republika)
o 15. juna primirje u Aleksandriji, Francuskoj vraćen Pijemont, Lombardija i Ligurije
� 1801.
o 9. februara u govor u Linevilu, Austrija Francuskoj priznala levu obalu Rajne, Belgiju i severnu Italiju, zadržavši venecijansku oblast
o 29. marta, ugovorom u Firenci napuljski kralj prepustio Toskanu sa ostrvom Elbom. Francuska vojska okupirala Napuljsko kraljevstvo
� 1802.
o 4. avgusta izabran za doživotnog konzula s pravom da naimenuje naslednika
o 21. septembra zvanično pripojen Pijemont. Toskana proglašena za Etrursku kraljevinu.
� 1803.
o 27. septebra vojno kapitulirala Švajcarska, koja je postala Helvetska republika
� 1804.
o 2. decembra Napoleon I Bonaparta svečano krunisan za cara
� 1805. Obnovljena neprijateljstva sa Engleskom
o 22. marta centralistički ustav nametnut Holandiji
o 26. maja u Milanu krunisan za kralja Italije
o 6. juna Ligurska republika (Đenova) pripojena Francuskoj
o Treća Koalicija protiv Francuske: Engleska, Rusija, Švedska, Austrija, Napulj; Pruska neutralna
o 20. oktobra austrijska vojska poražena kod Ulma
o 21. oktobra kod rta Trafalgar Nelson gotovo uništio francusko-špansku flotu i u bici poginuo
o 2. decembra pobeda nad rusko-austrijskom vojskom kod Austerlica
o 26. decembra mir u Požunu: Austrija gubi venecijansku oblast (pripojena Italiji), Istru i Dalmaciju
� 1806.
o 1. avgusta prestalo da postoji Sveto Rimsko Carstvo
o 12. jula Pariskim ugovorom stvorena Rajnska konfederacija, 16 nemačkih knezova kojima gospodari Napoleon
o Četvrta koalicija protiv Francuske, Engeska s Rusijom, uvučena Pruska
o 14. oktobra porazio prusku vojsku kod Jene i Aueršteta (Tiringija)
o 27. oktobra ulazi u Berlin, proširio Rajnsku konfederaciju
o 27. novembra Francuzi u Varšavi, gde Napoleon zimuje
� 1807.
o 14. juna porazio rusku vojsku kod Fridlanda
o 7-9. jula u Tilzitu mir sa Rusijom i Pruskom. Pruska izgubila teritorije na levoj obali Elbe koja postaju Vestfalska kraljevina; Gdanjsk slobodan grad; od pruske Poljske nastalo Varšavsko vojvodstvo
o 27. oktobra u Fontemblou Španija dopušta prolaz francuskim trupama kod Portugalije
o 30. novembra Francuzi uzeli Lisabon i okupirali severnu Španiju
� 1808.
o 2. maja ugušena pobuna u Madridu
o 4. decembra Napoleon ušao u Madrid
� 1809. Austrija na čelu pete koalicije protiv Francuske
o 12. maja Napoleon ušao u Beč
o 17. maja pripojena papska država, 6. juna uklonjen papa
o 6. jula pobeda u bici kod Vagrama
o 14. oktobra Šenbrunski mir sa Austrijom: Salcburg Bavarskoj; Trst, Istra, Primorska, Dalmacija, Koruška i Kranjska ušle u Ilirske provincije; Veliko Varšavsko Vojvodstvo uvećano zapadnom Galicijom
� 1810.
o 9. jula pripojio Kraljevinu Holandiju
� 1810-1811. pripojio nemačke obale na Severnom moru, sa Bremenom i Hamburgom; zauzećem Libeka, dopro do Baltika
� 1812. U aprilu ultimatum ruskog cara Aleksandra I da Francuzi napuste Prusku i Pomeraniju;
U maju Napoleon u Drezdenu okuplja sve evropske vladare
o 24. juna armija (700.000) Francuza i saveznika prešla Njemen i krenula na Rusiju
o 7. septembra bitka kod Borodina otvorila put ka Moskvi
o 14. septembra Napoleon ušao u Moskvu
o 19. oktobra krenuo natrag. �Odstupanje iz Rusije� pretvoreno u užasnu nesreću
o 5. decembra Napoleon krenuo za Pariz
Francuska vojska u Španiji (200.000) popustila pred Englezima
� 1813.
o 28. februara Pruska u savezu s Rusijom
o 2. maja u Saksoniji Napoleon potukao Ruse i Pruske kod Licena
o 21. maja nova pobeda kod Baucena, oslobodio Saksoniju i veći deo Šleske
o 4. juna primirije sa saveznicima u Plajsvicu
o 10. avgusta Austrija se povukla iz pregovora u Pragu
o 12. avgusta Austrija se pridružila šestoj koaliciji protiv Francuske
o 9. septembra objavljeno raspuštanje Rajnske konfederacije
o 16-19. oktobra Napoleon je poražen u bici kod Lajpciga i povukao se do Rajne
o 2-4. novembra Francuska vojska prešla Rajnu
o U novembru Francuzi napustili Holandiju
o 1. decembra objava saveznika �Mir Francuskoj, rat Napoleonu�
� 1814.
o 1. januara saveznici prešli Rajnu
o 30. marta kapitulirao Pariz, Napoleon u Fontenblou
o 2. aprila Senat svrguo Napoleona i 6. aprila proglasio za kralja Luja XVIII; Napoleon abdicirao
o 3. maja Luj XVIII ušao u Pariz
o 4. maja Napoleon se povukao na ostrvo Elbu
o 30. maja Luj XVIII prihvatio prvi pariski ugovor koji je Francuskoj priznao granice iz 1792.
� 1815. 1. marta Napoleon se iskrcao u Frežisu
o 20. marta uašo u Pariz i ponovo uzeo vlast (vladavina od 100 dana)
o 9. juna potpisan završni dokument Bečkog kongresa
o 18. juna, u bici kod Vaterloa, kod Vaterloa u Belgiji, Napoleon je teško poražen
o 22. juna u Parizu ponovo se povukao u korist svog sina Napoleona II. Engleska ga proterala na ostrvo Svetu Jelenu
� 1821.
o 5. maja Napoleon I Bonaparta umro na Svetoj Jeleni.
General Džordž S. Paton.
Džordž Smit Paton Junior (engl. George Smith Patton), 11. novembar 1885. – 21. decembar 1945., bio je jedan od najboljih američkih generala u Drugom svetskom ratu. U svojoj vojnoj karijeri, dugoj 36 godina bio je među prvim američkim oficirima koji su zagovarali stvaranje modernih oklopnih jedinica, komandovao je američkim jedinicama u Severnoj Africi, Siciliji i u Evropi. U američkoj vojsci ostao je zapamćen po nadimku „Stari krv i petlja“ ("Old blood and guts"), koji je dobio zahvaljujući pogrešnom citiranju njegove izjave u kojoj je rekao da je za pobedu u ratu potrebna ne samo krv već i mozak ("Blood and brains"). Zvanična istorija stvorila je predstavu o generalu Patonu kao o briljantnom vojnom lideru koji je povremeno imao epizode neposlušnosti i nestabilnosti.
Njegovi potčinjeni, kako oficiri tako i vojnici pamtiće ga ne samo po briljantnom komandovanju, ludoj hrabrosti i istrajnosti, već i po oštrim, često vulgarnim govorima kojima je podizao moral svojim jedinicama. U jednom takvom govoru koji je održao vojnicima američke 3. armije neposredno pre nego što će se zaputiti u Francusku, Paton je rekao:
“ Postoji jedna veoma bitna stvar koju ćete shvatiti tek kada sve ovo bude gotovo i kada se vratite kući. Zahvaljivaćete Bogu kada dvadeset godina kasnije budete sedeli pored kamina sa svojim unukom na kolenu i kada vas bude pitao šta ste radili u ratu, nećete morati da ga prebacite na drugo koleno, nakašljete se i kažete: „Lopatao sam balegu u Luizijani. ”
Porodica
Paton je rođen u mestu San Gabrijel u Kaliforniji, od oca Džordža Smita Patona i majke Rut Vilson, ćerke Bendžamina Dejvisa Vilsona, uglednog lokalnog zemljoposednika i političara i jednog od prvih pionira koji je krenuo 1840. god na zapad da bi tamo ostao i stekao značajan imetak. Rodio se u porodici čiji su muški potomci bili civili, advokati i političari, dok su vojnici postajli samo po pozivu. Njegov deda Džordž Paton učestovao je u Američkom građanskom ratu kao pukovnik Konfederacije i poginuo je 1864. god. u bici kod Sedar Krika u Vinčesteru u Virdžiniji.
Paton je od malih nogu čitao Ilijadu i Odiseju, Bibliju i dela Viljema Šekspira. Odrastao je slušajući priče o podvizima vojnika Konfederacije u Američkom građanskom ratu i o svom dedi. Inspirisan ovim pričama mali Paton je još kao klinac maštao o tome da jednog dana postane general i heroj.
Obrazovanje
Paton je godinu dana pohađao Vojni institut u Virdžiniji, pre nego što je prešao u Vest Point. Po završetku prve godine pao je zajedno sa Kortni Hodžisom (zbog lošeg znanja iz matematike) ali se ponovo upisao i diplomirao 1909. god.
Paton je bio inteligentno dete i intenzivno je proučavao klasičnu književnost i vojnu istoriju još od malih nogu, ali je najverovatnije patio od nedijagnostifikovane disleksije, što će mu u velikoj meri otežati njegovo školovanje. Vrlo kasno je naučio da čita, i nikada nije naučio osnovne veštine kao što je spelovanje. Zbog ovog poremećaja trebalo mu je pet godina da završi Vest Point.
Dok je bio na školovanju u Vest Pointu, Paton je obnovio svoje poznanstvo sa prijateljicom iz detinjstva Beatris Ajer, ćerkom bogatog teksilnog industrijalca. Njome se oženio ne dugo nakon diplomiranja.
Po završetku školovanja učestvovao je na letnjim Olimpijskim igrama koje su održane 1912. god. u Stokholmu. Predstavljao je SAD u novoj atletskoj disciplini, petoboju. U ukupnom plasmanu osvojio je peto mesto. Bio je na vrhu tabele sve do takmičenja u streljaštvu kada je jedan njegov hitac najverovatnije promašio metu, iako je Paton tvrdio da je prošao kroz rupu koju je napravi prethodni hitac.
Kao i većina članova njegove porodice, Paton je često tvrdio da je imao žive vizije svojih predaka. Čvrsto je verovao u reinkarnaciju što se i manifestovalo u njegovom uverenju da je u prošlim životima bio kartaginski vojskovođa Hanibal, rimski legionar, napoleonov feldmašral i mnoge druge istorijske ličnosti.
Rana vojna karijera
Tokom sukoba na meksičkoj granici 1916. god. Paton je bio u sastavu 13. Teksaškog konjičkog puka i pratio je brigadnog generala Džona Dž. Peršinga kao njegov ađutant tokom potere za Pančom Vilom. Tokom ovog sukoba Paton je uz pomoć deset vojnika iz 6. pešadijskog puka ubio „Generala“ Hulia Kardenasa, komandira Vilinih ličnih telohranitelja. Zbog ove akcije kao i zbog naklonosti koju je Paton pokazivao prema svom revolveru Kolt Mirotvorac (Colt Peacemaker), Peršing mu je dodelio nadimak „Bandit“ (Bandito).
Prvi svetski rat
Neposredno pre izbijanja Prvog svetskog rata general Peršing unapredio je Patona u čin kapetana. Po ulasku SAD u rat Paton je zatražio od Peršinga da mu poveri komandu nad nekom od američkih jedinica na prvoj liniji fronta. Peršing mu je poverio komandu nad novoformiranim Američkim tenkovskim korpusom. Pretpostavlja se, mada nikada nije tačno utvrđeno da je Paton učestovao u Bici kod Kambrea u kojoj su prvi put upotrebljeni tenkovi u značajnom broju. Pošto Američki tenkovski korpus nije učestvovao u oboj bici, a malo je verovatno da bi englezi poverili komandu nad svojim oklopnim jedinicama američkom oficiru, Patonu je najverovatnije poverena posmatračka uloga. Zbog svoje uspešnosti u organizaciji obuke (formirao je školu za američke tenkiste u Lanžeru u Francuskoj) i komandovanju američkim oklopnim jedinicama, unaprećen je dva puta. U činu potpukovnika postavljen je za komandanta Američkog tenkovskog korpusa koji je prvo bio deo Američkih ekspedicionih snaga, a zatim deo američke 1. armije. Učestovao je u Sen Mišel ofanzivi 1918. god. kada je i ranjem metkom iz mitraljeza dok je pomagao da se zaglibljeni američki tenk izvuče iz blata. Metak mu je prošao kroz gornji deo butine. Paton je mnogo godina kasnije često, nakon što bi na nekim društvenim događajima popio malo više, svlačio pantalone pokazujući svoju ranu nazivajući podrugljivo sebe „generalom sa pola stražnjice“.
Za zasluge u Meza-Argonskoj ofanzivi Paton je odlikovan Purpurnim srcem i Krstom za istaknute zasluge u službi i unapređen je u pukovnika. Dok se Paton oporavljao od rana Prvi svetski rat je završen.
I
zmeđu dva rata
Dok je bio na službi u Vašingtonu 1919. god. Paton je upoznao i postao blizak prijatelj Dvajta D. Ajzenhauera koji će igrati veoma značajnu ulogu u nastavku njegove vojne karijere. 1920. god. uputio je peticiju Američkom Kongresu u kojem je zatražio da se popravi stanje u finansiranju američkih oklopnih snaga ali bezupešno. Posvetio se popularizaciji ovog roda vojske pišući članke o taktici korišćenja oklopnih jedinica predlažući nove načine njihove upotrebe. Radio je i na modernizaciji tenkova. Međutim, zbog nedostatka finansijskih sredstava koja su bila neophodna za finansiranje oklopnih jedinica Paton je bio prinuđen da se ponovo vrati u konjicu.
Jula 1932. god. Paton je služio pod načelnikom generalštaba generalom Daglasom MakArturom kao major koji je predvodio američku konjicu u borbi protiv Bonus armije.
Posle toga je bio raspoređen na Havaje odakle je ponovo pokušao da ubedi Kongres u ispravnosti finansiranja oklopnih jedinicca. Pred kraj tridesetih godina poverena mu je komanda nad Fort Majerom u Virdžiniji. Odmah nakon uspeha nove nemačke taktike blickriga u Evropi, koja se bazirala na upotrebi snažnh oklopnih snaga, Paton je zahvaljujući nepobitnim argumentima koje su mu pružali nemački uspesi konačno uspeo da ubedi Kongres u potrebu osnivanja oklopnih divizija. Po dobijanju saglasnosti Kongresa Paton je unapređen u brigadnog generala i poverena mu je komanda nad oklopnom brigadom. Brigada je vremenom prerasla u 2. oklopnu diviziju, a Paton je dobio čin general-majora.
Drugi svetski rat
Tokom priprema za ulazak u rat Paton je formirao školu za obuku tenkovskih posada za ratovanje u pustinjskim uslovima u Indiju u Kaliforniji. Takođe je komandovao jednom od dve vežbovne armije u velikim manevrima koji su održani u Luizijani 1941. god.
Kampanja u Severnoj Africi
1942. god. general Paton komandovao je američkom 1. oklopnom divizijom koja se u sklopu savezničke Operacije Baklja (Operation Torch) iskrcala na obalama Alžira i Maroka. Paton i njegov štab stigli su u Maroko na krstarici USS Ogasta koja je prilikom ulaska u luku Kazablanka došla pod vatru francuskog bojnog broda Žan Bart.
Posle poraza američkih snaga od strane nemaca u bici kod Kaserine prolaza 1943. god. Paton je unaprećen u general-pukovnika i poverena mu je komanda nad 2. američkim korpusom. Iako je vrlo insistirao na obuci i disciplini, zaslužio je poštovanje svojih vojnika koji su ga uglavnom voleli. Ponovno uspostavljanje discipline u američkim redovima se isplatilo. U martu je započela nova kontra-ofanziva i američke jedinice potisnule su nemačke snage istočno od prvobitnih položaja. U isto vreme britanske snage pod komandom generala Montgomerija napale su nemce sa juga. Posle žilvog ali bezuspešnog otpora nemačke snage u Tunisu su se predale 13. maja 1943. god.
Kampanja u Italiji
Zahvaljujući uspesima koje je postigao u Severnoj Africi, Patonu je poverena komanda nad 7. američkom armijom koja je trebalo da učestvuje u isrkcavanju na italijansko ostrvo Siciliju. Dodeljen mu je zadatak oslobađanja zapadnog dela ostrva dok je Montogomeri imao zadatak da oslobodi istočni deo ostrva i oslobodi Mesinu čime bi nemačkim i italijanskim trupama na ostrvu bila odsečena odstupnica.
Ne želeći da prepusti svu slavu svom suparniku Montgomeriju Paton je neverovatnim tempom oslobodio zapadni deo ostrva, oslobodio Palermo, a zatim i Mesinu. Njegove trupe ušle su u grad 17. avgusta 1943. god. samo dva sata pre dolaska prethodnica Montgomerijeve 8. armije.
Patonov imidž surovog ratnika i krvožedni govori koje je držao nisu nailazili na dobar prijem u javnosti savezničkih zemanja. Njegova vojna karijera skoro je bila gotova kada je u avgustu 1943. god. prilikom posete vojnoj bolnici verbalno napao i ošamario dva američka redova koje je smatrao kukavicama zato što su u bolnicu smešteni zbog kontuzije ili ratnog zamora što je psihičko stanje, a ne rana stečena u borbi. Kasnije se pokazalo da je jedan od ovih redova imao malariju. Zbog ovog incidenta Paton je neko vreme bio izvan vidokruga i bilo mu je naređeno da se izvini vojnicima. Ma koliko to ironično zvučalo, danas postoji teorija po kojoj je i sam Paton bio žrtva borbenog zamora. Zbog samog incidenta u javnosti su se pojavili zahtevi za njegovom ostavkom ili otpuštanjem. U skladu sa tim oduzeta mu je komanda nad 7. armijom koja se spremala za operacije u Italiji.
Iako je privremeno bio suspendovan Paton je svojim prisustvom stvarao lažnu sliku kod Nemaca o novim mogućim mestima savezničkih iskrcavanja. Dok je boravio na Korzici smatralo se da će očekivano savezničko iskrcavanje biti na jugu Francuske. Za vreme njegovog boravka u Kairu nemci su smatrali da će savezničko iskrcavanje verovatno uslediti na Balkanu. Strah od generala Patona vezao je mnoge nemačke trupe na pretpostavljenim mestima iskrcavanja i odigrao je važnu ulogu u prikrivanju priprema za pravo savezničko iskrcavanje u Normandiji na severu Francuske.
Normandija
U periodu neposredno pred D-Dan Paton je držao govore i javne nastupe širom Britanije kao komandat nepostojeće Prve armijske grupe koja je trebalo da izvrši iskrcavanje u reonu Kalea. Bio je to još jedan od načina na koji su saveznici zavaravali nemačke obaveštajce u pogledu tačne lokacije i vremena iskrcavanja. Sve ove aktivnosti uključujući i stvaranje prividnih lažnih mesta koncentracija trupa uz pomoć gumenih i drvenih maketa desantnih čamaca, tenkova, aviona i dr. odvijale su se u sklopu Operacije Fortitud.
Nakon iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji i početnog neuspeha u proboju nemačke linije fronta, Patonu je poverena komanda nad 3. armijom koja je trebala da zauzme položaj na krajnjem desnom krilu savezničkog ratnog rasporeda.
Pod njegovom komandom 3. armija je u sklopu Operacije Kobra koja je počela 25. jula 1944. god. uspešno probila nemačku liniju fronta zapadno od Sent Loa odsekavši Šerbur od ostatka nemačkih snaga. Proboju 3. armije prethodio je snažan artiljerijski baraž i vazdušno bombardovanje. Do kraja avgusta meseca čitava Bretanja bila je oslobođena. Patonove jedinice oslobodile su Sent Malo i opkolile Brest, Loren i Sent Nazer. Treća armija uspešno je odbila poslednji nemački kontranapad u Francuskoj koji je krenuo iz Mortena u pravcu Avranša i koji je trebalo da ponovo uspostavi liniju fronta na mestu gde je probijena. Posle tri dana borbi nemci su se povukli kako bi izbegli opkoljavanje samo da bi ih ista sudbina stigla u džepu kod Faleza.
U toku avgusta meseca položaj savezničkih jedinica bio je idealan za izvođenje operacije sveobuhvatnog opkoljavanja jedinica nemačke 7. armije u Francukoj. Patonovoj 3. armiji poverena je uloga južnog kraka klješta dok je sa severa obruč trebalo da zatvore britanske i kanadske jedinice pod komandom feldmašrala Montgomerija. Patonove jedinice stigle su do Aržantana 13. avgusta. Iako je Paton želeo da nastavi dalje napredovanje ka Falezu i zatvori obruč, 14. avgusta je dobio naređenje da svoje prethodnice koje su već stigle do Faleza povuče u Aržantan i sačeka da obruč zatvore britanske snage. Krajnje besan nije mogao da učini ništa drugo nego da gleda kako kroz otvor u obruču koji u jednom trenutku nije bio širi od desetak kilometara prolaze kolone nemačkih vojnika i vozila. Britanske jedinice zatvorile su obruč 19. avgusta ali je tada već bilo kasno jer je većina nemačke 7. armije evakuisana. U obruču je zarobljeno 40.000 nemačkih vojnika, a u borbi je poginulo oko 10.000. Da je Montgomeri bio brži u obruču bi se našlo preko 100.000 nemačkih vojnika.
Paton je u borbama u Francuskoj uspešno upotrebio taktiku „blickriga“ protiv njenih tvoraca prešavši 600 milja za samo dve nedelje. Patonove jedinice oslobodile su veći deo severne Francuske i zaobišle Pariz dok su snage francuskog maršala Leklerka pomogle ustanicima u gradu da oslobode prestonicu.
Lorena
Patonova ofanziva je zastala 31. avgusta 1944. god. kada je njegova armija ostala bez goriva u blizini reke Meze, neposredno nadomak grada Meca u Francuskoj. Vreme koje je potrošeno na dopunu jedinica gorivom i municijom Nemci su iskoristili da bi utvrdili grad i pretvorili ga u tvrđavu. Grad koji je bio utvrđen još iz vremena Francusko-Pruskog rata 1870. god. imao je preko dvadeset forova od kojih su najveći bili naoružani topovima kalibra 105 mm i 150 mm, uglavnom francuske proizvodnje. Borbe za Mec trajale su od početka oktobra do krja novembra meseca prouzrokojući teške gubitke na obe strane. Garnizon u gradu kapitulirao je 23. novembra ali su posade nekih forova pružale otpor sve do sredine decembra.
U ovim borbama gubici američke 3. armije iznosili su preko 7.000 mrtvih i ranjenih vojnika. Obilazeći ranjenike u obližnjoj bolnici nakon što se Mec predao, Paton je upitao jednog vojnika da li zna da je Mec pao. Vojnik mu je odgovorio da zna. Na to mu je Paton stegao ruku, nasmejao se i rekao: "Sine, sutra će u novinama osvanuti naslov ››Paton oslobodio Mec‹‹, ali ti i ja znamo da je to prokleta laž. Mec ste oslobodili ti i tvoji drugovi."
Ardenska ofanziva
Pred kraj 1944. god. nemačka vojska je po Hitlerovom naređenju učinila poslednji očajnički pokušaj kako bi porazila savezničke jedinice na Zapadnom frontu. Ardenska ofanziva je bila poslednja velika ofanzivna operacija nemačke vojske. 16. decembra 1944. god. u napad je krenulo 29 nemačkih divizija sa oko 250.000 vojnika. Napad je usledio na delu fronta između grada Monšaua na severu i grada Ehternaha na jugu, gde su savezničke snage bile najslabije. Nemačke jedinice sastavljene od 6. SS oklopne armije, 5. oklopne armije i 7. armije imale su zadatak da probiju američke položaje u oblasti Ardena, forsiraju reku Mezu između Liježa i Namura, zaobiđu Brisel i izbiju na obalu kod Antverpena. Hitler je smatrao da će u slučaju da ova operacija bude uspešna, zapadni saveznici biti prinuđeni da sklope separatni mir sa Nemačkom. Loše vremenske prilike i teška zima pogodovale su nemačkim jedinicama jer su maskirale kretanje tenkova i onemogućavale dejstvo savezničke avijacije.
Patonova 3. armija koja je operisala u oblasti Saar, izbila je 15. decembra na Zigfridovu liniju. Na konferenciji u Verdenu 19. decembra, na kojoj je prisustvovao i Paton, saveznički komandanti razmatrali su težinu situacije na frontu koji je bio potpuno probijen. Konstatovano je da je hitno neophodno izvršiti napad na južno krilo neprijatelja. Međutim, jedina borbena formacija koja je mogla da izvrši ovaj zadatak bila je Patonova 3. armija čiji borbeni poredak je bio orijentisan ka istoku. Na opšte zaprepaštenje prisutnih Paton je izjavio da može da otpočne kontranapad na nemačko južno krilo sa tri divizije u roku od tri dana. Prisutni generali smatrali su da je nemoguće rotirati borbeni poredak čitave armije za 90° i izvršiti kontranapad u tako kratkom roku. Međutim, ono što je Paton prećutao bila je činjenica da je još 12. decembra naredio svom štabu da izuči situaciju u kojoj bi od 3. armije bilo zahtevano da izvrši kontranapad sa juga na nemački prodor u sektoru američke 1. armije.
U trenutku kada je situacija bila najkritičnija, Paton je rotirao 3. armiju za devedeset stepeni i krenuo u proboj ka malom saobraćajnom čvorištu Bastonju u kojem su se nalazile opkoljene jedinice američke 101. vazdušno-desantne divizije. I danas je uvreženo mišljenje da ovakav manevar čitave armije, u tako kratkom vremenskom periodu mogao da izvede samo Paton. Do kraja februara Nemci su potisnuti na početne položaje, a Patonove jedinice nastavile su da napreduju u pravcu Sarskog basena na Nemačkoj teritoriji.
3. armija je prešla reku Rajnu kod Openhajma 22. marta 1945. god. Potom je poslao operativnu grupu Baum koja je imala zadatak da oslobodi američke ratne zarobljenike u logoru Hamelburg u kojem se nalazio i njegov zet Džon K. Voters.
Paton je planirao da oslobodi Prag u Čehoslovačkoj kada je stiglo naređenje o obustavljanju daljeg američkog napredovanja. Bez obzira na to njegove trupe oslobodile su Pilsen (6. maja 1945. god.) kao i najveći deo zapadne Bohemije (Češke).
Posle nemačkog poraza
Nakon završetka rata u Evropi Paton je bio veoma razočaran zato što je saveznička komanda odbila da mu poveri borbenu komandu nad nekom od američkih armija na Pacifiku kako bi nastavio da se bori protiv Japanaca. Nezadovoljan svojom ulogom vojnog guvernera Bavarske i siguran da za života više neće učestovati ni u jednom ratu, Paton je počeo da se ponaša čudno. Njegova pisma upućena porodici u Americi bila su puna anti-ruskih i anti-semitskih izjava.
Paton se uskoro opet našao u nemilosti američkih političara i javnosti. U jednom razgovoru sa novinarima uporedio je nemačke naciste sa gubitnicima na američkim parlamentarnim izborima. Ubrzo po davanju izjave smenjen je sa dužnosti komandanta 3 armije. Prebačen je u 15. armiju u kojoj je imao zadatak da učestvuje u pripremi istorije Drugog svetskog rata.
Ogorčen i ljut Paton je u oktobru 1945. god. preuzeo komandu nad američkom 15. armijom. Nameravao je da da ostavku na ovaj položaj ali ga je u tome pretekla teška saobraćajna nesreća koja se dogodila 9. decembra 1945. god. Mnogi teoretičari zavere smatraju da je vozaču koji je upravljao kolima naređeno da namerno izazove nesreću zato što je Paton navodno nameravao da se po povratku u SAD kandiduje za predsednika. Paton je preminuo u bolnici od posledica nesreće 21. decembra 1945. god. i sahranjen je na američkom vojničkom groblju u Hamu u Luksemburgu.
Izvor: Wikipedia.
- Ervin RomelIzvor:Budi.In
Ervin Romel (nem. Erwin Johannes Eugen Rommel) (15. novembar, 1891 � 14. oktobar, 1944) je bio nemački general i komandant Nemačkog afričkog korpusa za vreme Drugog svetskog rata. Poznat je i pod nadimkom Pustinjska lisica (Desert Fox).
Romel je rođen u mestu Hajdenhajm udaljenom oko 50 km od Ulma, u državi Virtemberg kao drugi sin iz braka protestanstkog upravitelja srednje škole u Alenu, Ervina Romela starijeg i Helene fon Luc, ćerke uglednog lokalnog zvaničnika. Bračni par je imao još tri deteta, dva sina Karla i Gerharda i ćerku Helenu. Kasnije, sećajući se svojih dečačkih dana Romel je napisao "imao sam veoma srećno detinjstvo". Mladi Ervin nosio se mišlju da postane inženjer ali je na očev nagovor 1910. god. pristupio lokalnom 124. Virtenberškom pešadijskom puku kao oficirski kadet i uskoro je poslat u oficirsku školu u Dancingu.
Tokom Prvog svetskog rata Romel je služio u Francuskoj, kao i na rumunskom i italijanskom frontu. Tokom rata Romel je tri puta ranjavan i odlikovan je Gvozdenim krstom - prve i druge klase. Takođe je postao najmlađi dobitnik najvišeg pruskog odlikovanja "Ordena za zasluge" (Pour le M�rite), počasti koja je bila rezervisana samo za generale. Ovo odlikovanje je dobio zbog zasluga u borbama u planinama severo-istočne Italije, naročito u bici kod Longarone i zauzeću planine Matažur kada je zarobljeno 150 italijanskih oficira, 7000 vojnika i 81 artiljerijsko oruđe. Njegov bataljon je takođe odigrao ključnu ulogu u bici kod Kobarida (bici za Kaporeto ) kada je nemačka vojska izvojevala jednu od najznačajnijih pobeda nad italijanskom vojskom.
Posle rata Romel je bio komandant bataljona i instruktor u Drezdenskoj pešadijskoj školi (1929-1933) i Potsdamskoj vojnoj akademiji (1935-1938 ). Njegovi ratni dnevnici, Infanterie greift an (Pešadijski napadi), objavljeni 1937. god. postali su jedan od glavnih vojnih udžbenika i privukli su pažnju Adolfa Hitlera koji ga je iste godine angažovao da obučava Hitler Jugend. 1938. god. Romel već u činu pukovnika imenovan je za komandanta vojne akademije u Viner Nojštatu. Međutim, ubrzo zatim napušta ovaj položaj zato što je imenovan za komandanta hitlerovog ličnog zaštitnog bataljona (Fuhrer-Begleitbattalion). Dok je službovao na ovom položaju Romel se veoma zbližio sa Hitlerom. Bio je zadužen za njegovu ličnu bezbednost tokom posete okupiranoj Čehoslovačkoj. Neposredno pred invaziju na Poljsku unapređen je u čin general-majora. Kao izraz velike naklonosti Hitler je naredio da Romelovo unapređenje stupi na snagu retroaktivno od 1. juna 1939. god.
1940. god. Romel je dobio komandu nad 7. oklopnom divizijom, koja je kasnije dobila nadimak Gespenster-Division ("Divizija duhova" zbog neverovatne brzine napredovanja koji je uspevala da postigne usled čega se često događalo da čak i nemačka vrhovna komanda ne zna njen tačni položaj) tokom operacije Fall Gelb, napada na Francusku i zemlje Beneluksa. Tokom ove operacije pokazao je neverovatnu umešnost u komandovanju oklopnim jedinicama zbog čega je imenovan za komandanta nemačkih snaga sačinjenih od 5. lake divizije, a kasnije i 15. oklopne divizije koje su početkom 1941. god. trebale da budu poslate u Libiju da bi pomogle poraženim i demoralisanim italijanskim trupama. Ove divizije predstavljale su osnovu nove nemačke borbene formacije nazvane Nemački afrički korpus (Deutsches Afrika Korps) koja će pod Romelovom komandom steći slavu u borbama u Severnoj Africi.
Nakon dolaska u Afriku Romel je proveo najveći deo vremena vršeći reorganizaciju italijanskih jedinica koje su pretrpele poraz od snaga Britanskog komonvelta pod komandom general-majora Ričarda O'Konora. Nova ofanziva sila Osovine u Severnoj Africi predvođena snagama Nemačkog afričkog korpusa izbacila je savezničke snage iz Libije, ali je izgubila momentum i zaustavila se neposredno nakon prelaska preko egipatske granice. Ključna libijska luka Tobruk iako u okruženju i dalje je bila u rukama savezničkih snaga pod komandom australijskog generala Leslija Morsheda. Dotadašnjeg vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Severnoj Africi generala Arčibalda Vejvela na tom položaju zamenio je dotadašnji vrhovni komandant britanskih snaga u Indiji general Klod Okinlek. Okinlek je ubrzo pokrenuo ofanzivu koja je potisnula nemačke i italijanske snage i razbila opsadu Tobruka. Međutim, kada je saveznička ofanziva izgubila na snazi Romel je napao.
U klasičnom blickrigu koji je usledio Savezničke snage su temeljno poražene. Za samo nekoliko nedelja linija fronta pomerena je duboko u egipatsku teritoriju. Romelova ofanziva je konačno zaustavljena kod malog železničkog gradića El Alamein udaljenog samo 60 milja od Kaira. Prvu bitku za El Alamein Romel je izgubio zbog kombinacije logističkih problema i poboljšane taktike savezničkih snaga. Saveznici koji su bili saterani uza zid bili su blizu centara za snabdevanje što je omogućilo popunu jedinica svežim trupama dovedenim sa drugih frontova. Okinlekova taktika da tokom bitke napada slabije italijanske snage prinudila je Romela da Nemački afrički korpus koristi u ulozi vatrogasca koji je intervenisao na kritičnim tačkama na liniji fronta zbog čega je inicijativa prešla u savezničke ruke. Romel je još jednom pokušao da probije savezničku odbrambenu liniju tokom bitke za Alam Halfu. Međutim, ovaj pokušaj je odlučno sprečen od strane savezničkih jedinica kojima je komandovao novopridošli saveznički komandant general-pukovnik Bernard Montgomeri; uglavnom zahvaljujući tome što je britanska obaveštajna služba razbila šifarski kod nemačke mašine za šifriranje "Enigma" zbog čega je saveznicima bio poznat operativni plan i satnica dejstava Nemačkog afričkog korpusa. Ova obaveštajna operacija kao i podaci koja je ona obezbeđivala tokom čitavog Drugog svetskog rata poznati su pod jedinstvenim nazivom "Ultra".
Zbog savezničkih snaga stacioniranih na Malti koje su konstantno napadale nemačke konvoje sa neophodnim zalihama na putu za Libiju, kao i zbog ogromne razdaljine koju je snabdevanje moralo da prevali od najbližih luka u Libiji do nemačkih položaja u Egiptu, Romel nije mogao da zadrži El Alamein na neodređeno vreme. Međutim, bila je potrebna još jedna velika bitka tzv. druga bitka za El Alamein, da bi se njegove trupe naterale na povlačenje. Posle poraza u ovoj bici Romel je uprkos naređenjima Hitlera i Musolinija da se što pre zaustavi i suprotstavi montgomerijevoj 8. armiji, to učinio tek po dolasku u Tunis i zaposedanju stare francuske odbrambene pogranične linije tzv. Maret linije. Odlično organizovano povlačenje Nemačkog afričkog korpusa stvorilo je veliko rastojanje između nemačkih i britanskih jedinica što je Romelu ostavilo dovoljno vremena da po dolasku u Tunis nanese poraz američkom 2. korpusu u bici kod prolaza Kaserin.
Okrenuvši se još jednom da se suprotstavi snagama Britanskog komonvelta na odbrambenoj Maret liniji Romel nije mogao da učini ništa više osim da odlaže neizbežno. Pre završetka kampanje u Tunisu koja je okončana savezničkom pobedom Romel je zbog bolesti morao da se vrati u Nemačku.
Neki autori smatraju da je Romelovo povlačenje Nemačkog Afričkog korpusa u Tunis, suprotno Hitlerovim željama, predstvljalo daleko veći uspeh od njegovog zauzeća Tobruka (nasuprot strašnoj sudbini koja je kod Staljingrada zadesila nemačku 6. armiju pod komandom Fridriha Paulusa koji je do zadnjeg trenutka poštovao Hitlerovu naredbu o zabrani odstupanja).
Po povratku u Nemačku Romel je jedno vreme bukvalno bio "nezaposlen". Međutim, kako se ratna plima okrenula protiv Nemačke Hitler ga je postavio za komandanta grupe armija B koja je trebalo da brani francusku obalu od predstojeće savezničke invazije. Posle bitaka u Africi Romel je došao do zaključka da bi svi ofanzivni pokreti trupa u Francuskoj bili onemogućeni ogromnom vazdušnom nadmoći saveznika. Zastupao je stav da tenkovske jedinice moraju da budu razbijene na manje grupacije stacionirane blizu obale kako bi u slučaju invazije mogle odmah da stupe u akciju i odbace saveznike u more. Na taj način Romel je želeo da smanji vreme reagovanja i izbegne velike gubitke koje bi nemačke jedinice trpele tokom transporta ka mestu invazije usled dejstva savezničke avijacije. Želeo je da invazija bude zaustavljena na samoj obali.
Međutim, njegov pretpostavljeni Gerd fon Rundštet je smatrao da nije moguće zaustaviti invaziju na obali zbog velike vatrene moći Britanske kraljevske mornarice koja je imala zadatak da vrši artiljerijsku pripremu i pruža vatrenu podršku desantnim jedinicama. Njegov stav je bio da oklopne jedinice moraju da se grupišu dublje u pozadini bliže Parizu kako bi savezničke jedinice bile napadnute izvan dometa razarajuće brodske artiljerije. Kada je od Hitlera zatraženo da se opredeli za jednu od predloženih taktika on je izabrao kompromis. Oklopne jedinice bile su stacionirane predaleko da bi Romel imao ikakve koristi od njih ali ne dovoljno daleko da bi Rundštetov plan mogao da se realizuje. Uprkos tome nije mnogo nedostajalo da Romelov plan urodi plodom.
Tokom dana D nekoliko oklopnih jedinica našlo se dovoljno blizu da svojim uspešnim dejstvom protiv savezničkih snaga dokaže da je Romelov plan imao mnogo više šanse za uspeh od Rundštetovog. Među ovim jedinicama nalazila se i 21. oklopna divzija, kojom je Romel komandovao u Severnoj Africi, a koja je već prvog dana iskrcavanja izvršila protivnapad na britanskom i kanadskom sektoru obale i u jednom trenutku uspela da izbije na obalu Lamanša ali je ubrzo zbog nedostatka podrške bila prinuđena da se povuče.
17. jula 1944. god. vozilo u kojem se nalazio Romel uništeno je napadom iz vazduha od strane Spitfajera Kraljevskog kanadskog ratnog vazduhoplovstva. Romel je nakon napada primljen u bolnicu sa ozbiljnim povredama glave. U međuvremenu, nakon neuspelog atentata na Hitlera 20. jula 1944.god. Romel je bio osumnjičen za učestvovanje u zaveri. Za razliku od Gebelsa koji nije bio uveren u Romelovu umešanost Borman je smatrao da je on bio jedan od glavnih učesnika zavere. O tome da li je Romel bio upoznat sa detaljima zavere i da li je u njoj učestvovao, špekuliše se i danas. Posle rata njegova žena je izjavila da je bio protiv ubistva Hitlera zato što nije želeo da buduće generacije mladih nemaca steknu utisak da je rat izgubljen zbog "uboda u leđa" poznatog kao Dolchsto�legende što je smatrano za jedan od glavnih razloga za poraz nemačke u Prvom svetskom ratu. Umesto ubistva Romel je smatrao da Hitler mora da bude zarobljen kako bi mu se javno sudilo. Zbog Romelove popularnosti u nemačkom narodu Hitler mu je ponudio alternativu. Mogao je da bira između samoubistva ili javnog suđenja i represija nad porodicom. Romel je izvršio samoubistvo 14. oktobra 1944. god. Sahranjen je sa svim vojnim počastima.