- Učlanjen(a)
- 17.07.2012.
- Poruke
- 8.029
- Broj reagovanja
- 5.516
- Horoskop
- Ovan
Mitologije svijeta
Finska mitologija
Finska mitologija temeljila se na vjerovanjima u različite duhove prirode i bogove. Bila je miješana sa šamanskim utjecajima Samija na sjeveru, te baltičkim i vikinškim utjecajima s juga i zapada. Elementi finske mitologije preživjeli su u narodnoj tradiciji u pjevanju mitskih pjesama i folkloru u izvornom obliku do 18. stoljeća. Otac bog Ukko (Stari čovjek) izvorno je bio samo duh prirode kao i svi ostali, no postupan utjecaj obližnjih kultura pojačao je važnost boga-neba na monolatristički način (između više predmeta obožavanja neposredno se štuje samo jedan dopuštajući da drugi postoje, ali ne posvećujući im istu pažnju).
Najsvetija životinja bio je medvjed. Ime medvjeda se nikad nije smjelo izgovarati na glas. Smatralo ga se utjelovljenjem predaka i iz istog je razloga nazivan mnogim eufemizmima: mesikämmen (''mead-paw''), otso (''wide brow''), kontio (''dweller of the land'').
Prvo spominjanje finskih vjerovanja u historijskoj znanosti potječe od biskupa Mikaela Agricole u uvodu finskog prijevoda Novog Zavjeta iz 1551. koji opisuje mnoge bogove i duhove Tavastijanaca i Karelijaca. Dublja istraživanja finske mitologije provedena su u 18. stoljeću od svećenika i etnologa Larsa Leevija Laestadiusa. On se uglavnom bavio laponskim vjerovanjima. Najveća istraživanja proveli su povjesničari u 19. stoljeću koji su skupljali staru narodnu poeziju i folklor. Najutjecajniji od njih bio je Elias Lönnrot koji je sastavio Kalevalu, finski nacionalni ep.
Struktura svijeta
Vjerovalo se da je svijet nastao iz velikog ptičjeg jajeta koje je eksplodiralo. Gornji, polukružni pokrov jajeta predstavljao je nebo koje je podupirao stup na sjevernom polu, smješten ispod zvijezde sjevernjače. Kretanje nebeskih tijela objašnjavalo se mišlju da nebeski svod rotira oko zvijezde sjevernjače i oko sebe. Na sjevernom polu se nalazio i vrtlog kroz kojeg su duše nakon smrti odlazole u Tuonelu, zemlju mrtvih. Vjerojatno se vjerovalo da je Zemlja ravna. Na rubovima Zemlje se nalazio Lintukoto, ''dom ptica''. To je bila topla regija gdje su ptice živjele tokom zime. Mliječna staza se zvala Linnunrata, '' staza ptica'' zato što se vjerovalo da ptice prate Mliječnu stazu do svoje zemlje i natrag.
U finskom jeziku se Mliječna staza još uvijek zove Linnunrata. Smatralo se da ptice imaju važnu ulogu donošenja duše čovjeku i njezina odnošenja u trenutku njegove smrti. U nekim područjima bilo je neophodno imati drvenu figuru ptice (Sielulintu,''duša- ptica'') da bi se spriječilo dušu da ne zaluta i izgubi se na putovima snova (prema šamanskim vjerovanjima duša noću izlazi iz tijela i posjećuje različita mjesta).Vodena ptica se često pojavljivala u pričama, kao uostalom i u crtežima i rezbarijama na kamenu, što upućuje na njenu veliku važnost u vjerovanju drevnih Finaca.
Tuonela (također i Manala, Pohjola) je finski zagrobni svijet, podzemni grad za sve mrtve ljude, bez obzira jesu li za života bili dobri ili zli. To je mračno i beživotno mjesto vječnog sna. U Tuonelu su mogli putovati šamani kad su bili u transu i pitati pretke za savjet i vodstvo. Da bi duša mogla ući u Tuonelu morala je prijeći mračnu rijeku, a kada bi imala valjani razlog, brod bi došao i prenio je na drugu stranu. Postojalo je i mjesto Kyöpelinvuori (Raatikko) gdje su odlazile žene koje su umrle kao djevice.
Vrhovno božanstvo
Ukko je bog neba, groma, vremena i usjeva. On je također najznačajniji bog u finskoj mitologiji i finske fraze ''ukkonen'' (grom) ili ''ukonilma'' (Ukkonovo vrijeme) su derivirane iz njegova imena. U Kalevali ga nazivaju i ''ylijumala'' (vrhovni bog) kao boga svih prirodnih pojava. Kad ga se zaziva, pojavljuje se uobličen u neku od prirodnih sila. Ukkovo podrijetlo je najvjerojatnije u baltičkim Perkonima i vuče vezu sa starijim finskim božanstvom neba Ilmarinenom. Nordijski Thor je također povezan s Perkonima. Kako je Ukko preuzeo ulogu boga neba, sudbina Ilmarinena je postala da bude junak- kovač. U Kalevali, Ilmarinenu se pripisuje da je skovao nebo i magični mlin blagostanja tj. Sampo.
Ukkovo oružje je bio čekić, sjekira i mač kojima je uzrokovao grmljavinu. Kad bi Ukko ima odnos sa svojom ženom Akkom (Stara žena) bila bi oluja. On je također uzrokovao oluje vozeći svoja kola po oblacima. Izvorno oružje Ukka je vjerojatno bila vrsta sjekire iz kamenog doba. Ukkov čekić zvao se Vasara i najvjerojatnije u originalu znači isto što i kamena sjekira. Šamani su skupljali kamene sjekire zato što su vjerovali da one posjeduju moći izlječenja i uništavanja. Šara na koži zmije otrovnice,tj. guje, bila je smatrana simbolom groma. Postoje i prikazi na kamenu koji imaju obličje zmije i groma.
Heroji, bogovi i duhovi
Ägräs – zaštitnik bilja, posebno repe, bog vina.
Ahti (ili Ahto) je bog dubina i darovatelj riba. Ćudljivo i mračnjačko božanstvo koje živi na litici okruženoj vodom i oblacima. Upravlja vodenim virovima. Pomalo je ljubomoran na bogove zraka jer misli da ne dobiva dovoljno ljudskog štovanja.
Ajattara (nekad i Ajatar) je zli šumski duh. Ona rađa i doji demone i ako ju netko ugleda razboli se.
Akka (Stara gospa) je ženski duh, ženska polovica boga Ukka. Božica plodnosti, ženske snage i zemljine magije.
Antero Vipunen je mrtav div, zaštitnik drevnog znanja i magije. On je zaspao i urstao u zemlju, pa tako ima pristup svoj njezinoj mudrosti.
Hiisi – demon. U orginalnom značenju – sveti humak (ponekad znači i zao goblin). Moguće je
da zapravo Hiisi nije bio demon ili zao goblin već jedan od najstarijih bogova u Finskoj. U estonskom jeziku ta riječ znači ''div''
Haltia- niži bogovi,tj.duhovi. Dijele se na kotihaltia (kućni duhovi), metsanhaltia (šumski duhovi), maan-haltiat (zemljini duhovi), veden-haltiat (vodeni duhovi) i ilman-haltiat (duhovi zraka)
Ilmarinen (također i Seppo Ilmarinen) – veliki kovač, stvoritelj neba. Izvorno je muški duh zraka i srodan je s Inmar.
Ilmatar – ženski duh zraka; kći prvotnog utjelovljenja stvaralačkog duha. Majka je Väinämöinena.
Jumala – zajedničko ime za glavna božanstava. Izvorno su to ime Finci dali nebu, bogu neba i vrhovnom božanstvu. Kasnije su Taivas i Ukko korišteni kao imena za nebo i za boga neba. Riječ znači ''bog'' i kasnije se koristila za kršćanskog boga. Riječ je derivirana iz riječi ''Jomali'' permskog vrhovnog božanstva. Izvorno riječ ''jumi'' znači ''vječnost''.
Kalevan poika (sin Kaleve) – div junak koji može sravniti šume i pomicati velike doline. Identičan estonskom epskom junaku Kalevipoegu.
Kave (Kaleva) – drevni bog neba, kasnije božanstvo mjesečevog ciklusa. Otac je Väinämöinena.
Kotitonttu – zaštitnik doma.
Kullervo – tragični antiheroj. Model je za Turina Turambara iz Tolkienovog Simarilliona.
Lemminkäinen – drski heroj, doslovno ime znači ''ljubavnik''. Nakon pogibije, majka ga je vratila u život sastavivši mu dijelove tijela.
Lempo – izvorno je duh plodnosti. U kršćanskoj eri je postao sinonim za demona.
Labud Tuonele- prema Kalevali, gigantski labud koji je plivao oko Tuonele. S njime se morao boriti Lemminkainen. Bio je to jedan od zadataka koje mu je zadala Louhi.
Lalli (Laurentius) – Finac koji je ubio biskupa Henryja prema legendi.
Louhi ( također i Loviatar) – Gospodarica Pohjole i gospa Podzemnog svijeta.
Loviatar – božica smrti.
Luonnotar – ženski duh, stvoritelj prirode. Drugo ime za Ilmatar.
Maaemo – doslovno znači ''Zemlja Majka''.
Menninkäinen – vilenjački duh, gnom.
Mielikki – žena Tapia, božica šume.
Nyyrikki – bog lova, sin Tapia.
Näkki – zastrašujući duh voda, izvora i mostova.
Otso – duh medvjeda (jedan od brojnih eufemizama za medvjeda).
Peikko – trol
Pekko (ili Pellonpekko) – bog usjeva, pogotovo hmelja i varenja.
Perkele – glavni demon (kasnije đavao). Izvorno Perkele nije bio đavao već bog groma i može se protumačiti kao ranija verzija Ukka. Srodan je baltičkim Perkonima i germanskom Thoru.
Pallervo – ( i ''Sampsa Pellervoinen'') – bog sjetve.
Pihatonttu – zaštitnik zemljišta, imanja.
Piru – duh, demon. Vjerojatno posuđenica koja znači ''duh''.
Päivätär – božica dana.
Rahko – karelijski bog vremena.
Surma – doslovno znači ''nešto što ubija, kolje'', ogavna zvijer smrti, ljubimac Loviatar. Čuva rijeku smrti u Tuoneli.
Saunatonttu – zaštitnik saune
Suonetar- božica vena i krvnih žila
Seide- uspravno postavljeno kamenje za koje se vjerovalo da posjeduje razne moći.
Tapio – bog šume. Utjelovljen u drvo.
Tellervo – božica šume, kći Tapia i Mielikki.
Tonttu – općenito- dobroćudni zaštitnik. Izvorno zaštitnik kultivirane zemlje, čuvar posjeda.
Tuonetar – kći božanstava iz Podzemnog svijeta.
Turisas – tavastijski bog rata. Isto što i Tyr u nordijskoj mitologiji.
Tuulikki – kći Tapia i Mielikki, božica životinja.
Ukko – bog neba i groma, srodan Thoru .
Vellamo – žena Ahtija, božica mora i oluje.
Vedenemo – ''majka voda'', karelijska božica vode.
Väinämöinen – mudar čovjek i magični bard. Lik u Kalevali.
Yambe-Akka- starica; čuvarica duša mrtvih
Kalevala
Kalevala (Finska) zemlja je mitskog praoca Finaca, snažnog ratnika koji je ubio mnogo divljih zvijeri, veličanstvenog graditelja dvoraca, začetnika zemljoradnje (poljoprivrede), a pored njega pojavljuju se u Kalevali ljudi, bogovi, vještice, vile i čarobnjaci. Tu je i mitski starac – pjevač imena Väinämöinen, a koji je ujedno i mudrac koji poznaje čarobnjačke vještine, kovač Ilmarinen i snažni ratnik Lemminkäinen. Tako u ono doba kada još nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca, ni Zvijezda, ni Zemlje, dok je samo postojao Zrak i beskrajno More ispod njega, jedna se božica, kojoj je takva monotonija dosadila, protegnula cijelim svojim prekrasnim tijelom preko morskih valova koji su je nježno ljuljuškali. Tada se na Nebu pojavi veliki orao koji se, umoran od beskrajna i duga leta, spusti na koljeno božice i tu savije svoje gnijezdo, a potom u nj položi šest zlatnih jaja, te jedno željezno. Kada se božica pomakne jaja se otkotrljaju iz gnijezda i razbiju se. Od ljuski zlatnih jaja nastane nebeski svod i površina zemlje, od žumanaca Zvijezde, a od ljuske željeznog jajeta nastanu oblaci koji zaplove Nebom ponad Mora beskrajnog. Božica raspusti svoje prekrasne duge kose, te položi svoju glavu na vodu. Od njezinih bezbrojnih plavih uvojaka nastanu sve finske rijeke i četrdeset tisuća ljepotom očaravajućih finskih jezera. Ah, da, zaboravi Vam Athumanunh napisati ime te božice. Predivnoj božici ime bi Rauni, a kad ona zape za oko bogu oluja Ukkou, postade ona njegova životna suputnica i družica. Tako su božanski par, Ukko i Rauni, bili štovani od karelijskih seljaka kao zaštitnici usjeva. Rauni je zapravo i napravila prvog čovjeka koji učini tundru plodnom zemljom marljivo krčeći šume, sadeći pšenicu i pekući kruh. Kruh, tu božansku hranu koju bogovi poklone ljudima. Ljudi su tako krčili sve više šuma, sve dok nisu posjekli sva stabla osim jedne breze na kojoj se nastaniše orao i ptica kukavica (ovo su tradicionalni simboli finskih seljaka zemljoradnika). Finska mitologija dalje priča o junacima koji su pobijedili Laponce (tada neprijateljski i divlji narod), no, zanimljivo je to da se ti junaci nisu borili mačevima, kopljima i strijelama, već tajnovitim i magičnim runama. Bili su to svitci ispisani runskim znakovima, kombinacija slova i brojki, a kojima se u mitologiji pripisuju čudnovate moći i sposobnost da uzrokuju čarolije, prokletstva i čuda.
JUNACI KALEVALE
Vainemoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.
Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušao rasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.
Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.
Izvor:dnevnik.hr/mitovi 123
Finska mitologija
Finska mitologija temeljila se na vjerovanjima u različite duhove prirode i bogove. Bila je miješana sa šamanskim utjecajima Samija na sjeveru, te baltičkim i vikinškim utjecajima s juga i zapada. Elementi finske mitologije preživjeli su u narodnoj tradiciji u pjevanju mitskih pjesama i folkloru u izvornom obliku do 18. stoljeća. Otac bog Ukko (Stari čovjek) izvorno je bio samo duh prirode kao i svi ostali, no postupan utjecaj obližnjih kultura pojačao je važnost boga-neba na monolatristički način (između više predmeta obožavanja neposredno se štuje samo jedan dopuštajući da drugi postoje, ali ne posvećujući im istu pažnju).
Najsvetija životinja bio je medvjed. Ime medvjeda se nikad nije smjelo izgovarati na glas. Smatralo ga se utjelovljenjem predaka i iz istog je razloga nazivan mnogim eufemizmima: mesikämmen (''mead-paw''), otso (''wide brow''), kontio (''dweller of the land'').
Prvo spominjanje finskih vjerovanja u historijskoj znanosti potječe od biskupa Mikaela Agricole u uvodu finskog prijevoda Novog Zavjeta iz 1551. koji opisuje mnoge bogove i duhove Tavastijanaca i Karelijaca. Dublja istraživanja finske mitologije provedena su u 18. stoljeću od svećenika i etnologa Larsa Leevija Laestadiusa. On se uglavnom bavio laponskim vjerovanjima. Najveća istraživanja proveli su povjesničari u 19. stoljeću koji su skupljali staru narodnu poeziju i folklor. Najutjecajniji od njih bio je Elias Lönnrot koji je sastavio Kalevalu, finski nacionalni ep.
Struktura svijeta
Vjerovalo se da je svijet nastao iz velikog ptičjeg jajeta koje je eksplodiralo. Gornji, polukružni pokrov jajeta predstavljao je nebo koje je podupirao stup na sjevernom polu, smješten ispod zvijezde sjevernjače. Kretanje nebeskih tijela objašnjavalo se mišlju da nebeski svod rotira oko zvijezde sjevernjače i oko sebe. Na sjevernom polu se nalazio i vrtlog kroz kojeg su duše nakon smrti odlazole u Tuonelu, zemlju mrtvih. Vjerojatno se vjerovalo da je Zemlja ravna. Na rubovima Zemlje se nalazio Lintukoto, ''dom ptica''. To je bila topla regija gdje su ptice živjele tokom zime. Mliječna staza se zvala Linnunrata, '' staza ptica'' zato što se vjerovalo da ptice prate Mliječnu stazu do svoje zemlje i natrag.
U finskom jeziku se Mliječna staza još uvijek zove Linnunrata. Smatralo se da ptice imaju važnu ulogu donošenja duše čovjeku i njezina odnošenja u trenutku njegove smrti. U nekim područjima bilo je neophodno imati drvenu figuru ptice (Sielulintu,''duša- ptica'') da bi se spriječilo dušu da ne zaluta i izgubi se na putovima snova (prema šamanskim vjerovanjima duša noću izlazi iz tijela i posjećuje različita mjesta).Vodena ptica se često pojavljivala u pričama, kao uostalom i u crtežima i rezbarijama na kamenu, što upućuje na njenu veliku važnost u vjerovanju drevnih Finaca.
Tuonela (također i Manala, Pohjola) je finski zagrobni svijet, podzemni grad za sve mrtve ljude, bez obzira jesu li za života bili dobri ili zli. To je mračno i beživotno mjesto vječnog sna. U Tuonelu su mogli putovati šamani kad su bili u transu i pitati pretke za savjet i vodstvo. Da bi duša mogla ući u Tuonelu morala je prijeći mračnu rijeku, a kada bi imala valjani razlog, brod bi došao i prenio je na drugu stranu. Postojalo je i mjesto Kyöpelinvuori (Raatikko) gdje su odlazile žene koje su umrle kao djevice.
Vrhovno božanstvo
Ukko je bog neba, groma, vremena i usjeva. On je također najznačajniji bog u finskoj mitologiji i finske fraze ''ukkonen'' (grom) ili ''ukonilma'' (Ukkonovo vrijeme) su derivirane iz njegova imena. U Kalevali ga nazivaju i ''ylijumala'' (vrhovni bog) kao boga svih prirodnih pojava. Kad ga se zaziva, pojavljuje se uobličen u neku od prirodnih sila. Ukkovo podrijetlo je najvjerojatnije u baltičkim Perkonima i vuče vezu sa starijim finskim božanstvom neba Ilmarinenom. Nordijski Thor je također povezan s Perkonima. Kako je Ukko preuzeo ulogu boga neba, sudbina Ilmarinena je postala da bude junak- kovač. U Kalevali, Ilmarinenu se pripisuje da je skovao nebo i magični mlin blagostanja tj. Sampo.
Ukkovo oružje je bio čekić, sjekira i mač kojima je uzrokovao grmljavinu. Kad bi Ukko ima odnos sa svojom ženom Akkom (Stara žena) bila bi oluja. On je također uzrokovao oluje vozeći svoja kola po oblacima. Izvorno oružje Ukka je vjerojatno bila vrsta sjekire iz kamenog doba. Ukkov čekić zvao se Vasara i najvjerojatnije u originalu znači isto što i kamena sjekira. Šamani su skupljali kamene sjekire zato što su vjerovali da one posjeduju moći izlječenja i uništavanja. Šara na koži zmije otrovnice,tj. guje, bila je smatrana simbolom groma. Postoje i prikazi na kamenu koji imaju obličje zmije i groma.
Heroji, bogovi i duhovi
Ägräs – zaštitnik bilja, posebno repe, bog vina.
Ahti (ili Ahto) je bog dubina i darovatelj riba. Ćudljivo i mračnjačko božanstvo koje živi na litici okruženoj vodom i oblacima. Upravlja vodenim virovima. Pomalo je ljubomoran na bogove zraka jer misli da ne dobiva dovoljno ljudskog štovanja.
Ajattara (nekad i Ajatar) je zli šumski duh. Ona rađa i doji demone i ako ju netko ugleda razboli se.
Akka (Stara gospa) je ženski duh, ženska polovica boga Ukka. Božica plodnosti, ženske snage i zemljine magije.
Antero Vipunen je mrtav div, zaštitnik drevnog znanja i magije. On je zaspao i urstao u zemlju, pa tako ima pristup svoj njezinoj mudrosti.
Hiisi – demon. U orginalnom značenju – sveti humak (ponekad znači i zao goblin). Moguće je
da zapravo Hiisi nije bio demon ili zao goblin već jedan od najstarijih bogova u Finskoj. U estonskom jeziku ta riječ znači ''div''
Haltia- niži bogovi,tj.duhovi. Dijele se na kotihaltia (kućni duhovi), metsanhaltia (šumski duhovi), maan-haltiat (zemljini duhovi), veden-haltiat (vodeni duhovi) i ilman-haltiat (duhovi zraka)
Ilmarinen (također i Seppo Ilmarinen) – veliki kovač, stvoritelj neba. Izvorno je muški duh zraka i srodan je s Inmar.
Ilmatar – ženski duh zraka; kći prvotnog utjelovljenja stvaralačkog duha. Majka je Väinämöinena.
Jumala – zajedničko ime za glavna božanstava. Izvorno su to ime Finci dali nebu, bogu neba i vrhovnom božanstvu. Kasnije su Taivas i Ukko korišteni kao imena za nebo i za boga neba. Riječ znači ''bog'' i kasnije se koristila za kršćanskog boga. Riječ je derivirana iz riječi ''Jomali'' permskog vrhovnog božanstva. Izvorno riječ ''jumi'' znači ''vječnost''.
Kalevan poika (sin Kaleve) – div junak koji može sravniti šume i pomicati velike doline. Identičan estonskom epskom junaku Kalevipoegu.
Kave (Kaleva) – drevni bog neba, kasnije božanstvo mjesečevog ciklusa. Otac je Väinämöinena.
Kotitonttu – zaštitnik doma.
Kullervo – tragični antiheroj. Model je za Turina Turambara iz Tolkienovog Simarilliona.
Lemminkäinen – drski heroj, doslovno ime znači ''ljubavnik''. Nakon pogibije, majka ga je vratila u život sastavivši mu dijelove tijela.
Lempo – izvorno je duh plodnosti. U kršćanskoj eri je postao sinonim za demona.
Labud Tuonele- prema Kalevali, gigantski labud koji je plivao oko Tuonele. S njime se morao boriti Lemminkainen. Bio je to jedan od zadataka koje mu je zadala Louhi.
Lalli (Laurentius) – Finac koji je ubio biskupa Henryja prema legendi.
Louhi ( također i Loviatar) – Gospodarica Pohjole i gospa Podzemnog svijeta.
Loviatar – božica smrti.
Luonnotar – ženski duh, stvoritelj prirode. Drugo ime za Ilmatar.
Maaemo – doslovno znači ''Zemlja Majka''.
Menninkäinen – vilenjački duh, gnom.
Mielikki – žena Tapia, božica šume.
Nyyrikki – bog lova, sin Tapia.
Näkki – zastrašujući duh voda, izvora i mostova.
Otso – duh medvjeda (jedan od brojnih eufemizama za medvjeda).
Peikko – trol
Pekko (ili Pellonpekko) – bog usjeva, pogotovo hmelja i varenja.
Perkele – glavni demon (kasnije đavao). Izvorno Perkele nije bio đavao već bog groma i može se protumačiti kao ranija verzija Ukka. Srodan je baltičkim Perkonima i germanskom Thoru.
Pallervo – ( i ''Sampsa Pellervoinen'') – bog sjetve.
Pihatonttu – zaštitnik zemljišta, imanja.
Piru – duh, demon. Vjerojatno posuđenica koja znači ''duh''.
Päivätär – božica dana.
Rahko – karelijski bog vremena.
Surma – doslovno znači ''nešto što ubija, kolje'', ogavna zvijer smrti, ljubimac Loviatar. Čuva rijeku smrti u Tuoneli.
Saunatonttu – zaštitnik saune
Suonetar- božica vena i krvnih žila
Seide- uspravno postavljeno kamenje za koje se vjerovalo da posjeduje razne moći.
Tapio – bog šume. Utjelovljen u drvo.
Tellervo – božica šume, kći Tapia i Mielikki.
Tonttu – općenito- dobroćudni zaštitnik. Izvorno zaštitnik kultivirane zemlje, čuvar posjeda.
Tuonetar – kći božanstava iz Podzemnog svijeta.
Turisas – tavastijski bog rata. Isto što i Tyr u nordijskoj mitologiji.
Tuulikki – kći Tapia i Mielikki, božica životinja.
Ukko – bog neba i groma, srodan Thoru .
Vellamo – žena Ahtija, božica mora i oluje.
Vedenemo – ''majka voda'', karelijska božica vode.
Väinämöinen – mudar čovjek i magični bard. Lik u Kalevali.
Yambe-Akka- starica; čuvarica duša mrtvih
Kalevala
Kalevala (Finska) zemlja je mitskog praoca Finaca, snažnog ratnika koji je ubio mnogo divljih zvijeri, veličanstvenog graditelja dvoraca, začetnika zemljoradnje (poljoprivrede), a pored njega pojavljuju se u Kalevali ljudi, bogovi, vještice, vile i čarobnjaci. Tu je i mitski starac – pjevač imena Väinämöinen, a koji je ujedno i mudrac koji poznaje čarobnjačke vještine, kovač Ilmarinen i snažni ratnik Lemminkäinen. Tako u ono doba kada još nije bilo ni Sunca, ni Mjeseca, ni Zvijezda, ni Zemlje, dok je samo postojao Zrak i beskrajno More ispod njega, jedna se božica, kojoj je takva monotonija dosadila, protegnula cijelim svojim prekrasnim tijelom preko morskih valova koji su je nježno ljuljuškali. Tada se na Nebu pojavi veliki orao koji se, umoran od beskrajna i duga leta, spusti na koljeno božice i tu savije svoje gnijezdo, a potom u nj položi šest zlatnih jaja, te jedno željezno. Kada se božica pomakne jaja se otkotrljaju iz gnijezda i razbiju se. Od ljuski zlatnih jaja nastane nebeski svod i površina zemlje, od žumanaca Zvijezde, a od ljuske željeznog jajeta nastanu oblaci koji zaplove Nebom ponad Mora beskrajnog. Božica raspusti svoje prekrasne duge kose, te položi svoju glavu na vodu. Od njezinih bezbrojnih plavih uvojaka nastanu sve finske rijeke i četrdeset tisuća ljepotom očaravajućih finskih jezera. Ah, da, zaboravi Vam Athumanunh napisati ime te božice. Predivnoj božici ime bi Rauni, a kad ona zape za oko bogu oluja Ukkou, postade ona njegova životna suputnica i družica. Tako su božanski par, Ukko i Rauni, bili štovani od karelijskih seljaka kao zaštitnici usjeva. Rauni je zapravo i napravila prvog čovjeka koji učini tundru plodnom zemljom marljivo krčeći šume, sadeći pšenicu i pekući kruh. Kruh, tu božansku hranu koju bogovi poklone ljudima. Ljudi su tako krčili sve više šuma, sve dok nisu posjekli sva stabla osim jedne breze na kojoj se nastaniše orao i ptica kukavica (ovo su tradicionalni simboli finskih seljaka zemljoradnika). Finska mitologija dalje priča o junacima koji su pobijedili Laponce (tada neprijateljski i divlji narod), no, zanimljivo je to da se ti junaci nisu borili mačevima, kopljima i strijelama, već tajnovitim i magičnim runama. Bili su to svitci ispisani runskim znakovima, kombinacija slova i brojki, a kojima se u mitologiji pripisuju čudnovate moći i sposobnost da uzrokuju čarolije, prokletstva i čuda.
JUNACI KALEVALE
Vainemoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.
Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušao rasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.
Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.
Izvor:dnevnik.hr/mitovi 123
