- Učlanjen(a)
- 17.07.2012.
- Poruke
- 8.029
- Broj reagovanja
- 5.516
- Horoskop
- Ovan
Donosimo vam ulomak iz knjige Koordinate sreće, autorice Tomice Šćavine koja vam otkriva zašto se imamo potrebu nekome svidjeti te kako to utječe na nas
Kad bi nas netko pitao: "Imate li potrebu svima se svidjeti?" većina bi nas odgovorila: "Ne, pa to je nemoguće!". I bili bismo sasvim u pravu. Apsolutno je nemoguće svidjeti se svima. Ima toliko različitih ljudi, toliko različitih perspektiva. No, budući da ne treba vjerovati riječima već djelima, evo još nekoliko pitanja:
Vezano
1. Prihvaćate li kada netko ima loše mišljenje o vama?
2. Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?
3. Imate li potrebu prilagođavati se mišljenju većine?
Ako ste na sva tri pitanja odgovorili s "da", vrijeme je da se suočite s činjenicom da bolujete od SSS-a. To je skraćenica od svidjeti-se-svima i na svu sreću, ne možete je pronaći među psihijatrijskim dijagnozama jer je prečesta, a samim time i normalna. Ta boljka obično uhvati čovjeka u kasnim dvadesetim ili tijekom tridesetih godina kada se nađe pogubljen između onoga kakav misli da bi trebao biti i onog kakav jest. Taj raskorak između "trebalo bi" i "jest" ne odnosi se samo na doživljaj sebe već ide i puno šire. U glavi nastaje konfuzija jer se ljudi ne ponašaju onako kako bi se "trebali" ponašati, a ni svijet nije onakav kakav bi "trebao" biti.
Zašto su nam važni vanjski pogledi?
U toj sveopćoj zbunjenosti ljudi koji su uvijek bili mirni i pristojni odjednom počinju otkrivati da su ljuti i da bi najradije u nekim situacijama bili vrlo bezobrazni. Ili, naprimjer, ljudi koji su uvijek bili nasmijani, odjednom shvaćaju da im je život strašno naporan i postaju depresivni. S takvom poljuljanom slikom o sebi, ljudima i svijetu čovjek se traži. A to traženje, između ostalog, manifestira i potragu za sobom u očima drugih. Želeći da mu drugi pokažu (ili potvrde) tko je on zapravo, čovjem tim vanjskim pogledima počinje pridavati suviše pažnje.
Tu stupa na snagu naporno SSS-anje. Kako bismo sagledali što to zapravo znači, vratit ćemo se na jedno od pitanja s početka: "Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?". Naprimjer, imate šefa kojeg smatrate lošim menadžerom i sve u svemu primitivnom osobom, a ipak vas njegovo neodobravanje prilično pogađa. Ili recimo upoznate dvije osobe – jednu otvorenu i srdačnu, a drugu nesnošljivu i kritičnu – i uhvatite se kako vam je vrlo bitno što ova druga misli o vama dok prvu ni ne primjećujete.
Nekim ljudima se jednostavno ne sviđamo
Zbog čega se to događa? U prvom primjeru, kada je u pitanju nadređeni, njegov položaj moći podsjeća na figuru roditelja ili skrbnika. Imate osjećaj da o njegovom mišljenju o vama ovisi vaša egzistencija. Zato se morate dokazati i dobiti potvrdu svojih kvaliteta. Naravno, puno je lakše onima koji samo odmahnu rukom pomislivši: "Koja budala" i jednostavno se ne zamaraju time jesu li dovoljno dobri, pametni ili efikasni u njegovim očima. Drugim riječima, puno je jednostavnije kad nema potrebe da se svidimo onima koji se uopće ne sviđaju nama. U drugom primjeru, situacija je slična. Ako smo osobu doživjeli nesnošljivom i kritičnom, a svejedno se pokušavamo nekako probiti do nje, osvojiti je, pridobiti tu jednostavnu (a ipak bolnu) činjenicu koja glasi: "Ne sviđaš mi se."
Ništa toliko u mjeri ne narušava našu bit koliko potraga za njome kroz oči drugih. Tih "drugih" ima bezbroj, stoga trudimo li se u skladu s njihovim kriterijima mijenjati sebe, zaboravljamo na svoju jedinstvenost i postajemo prosječni. Potreba da se svima svidimo je prilično jasan pokazatelj da se sami sebi ne sviđamo. Kako bi se to promijenilo, potrebno je (između ostalog) prestati s pokušajima mijenjanja tuđe slike o sebi i posvetiti pažnju onim ljudima koji vide i osjećaju naše kvalitete. I na kraju ono najvažnije: pomiriti se s činjenicom da se nekim ljudima jednostavno ne sviđamo i da im se nikada nećemo svidjeti.
Nakon uspješnice "Unutarnji kompas", Tomica Šćavina, popularna psihologinja i autorica, u "Koordinatama sreće", u izdanju Planetopije, nastavlja razotkrivati život u njegovim najzanimljivijim aspektima i iscrtavati niti vodilje za sve one spremne za istraživanje prostranstava unutarnjeg svemira. Ističe da su i sva "loša" stanja i emocije sastavni dio života te da gotovo uvijek u sebi kriju neprocjenjivo blago.
Eseji i priče od kojih su sazdane "Koordinate sreće" čitateljima pružaju alate za detekciju životnih zapleta, a interaktivna pitanja i pozivi na promišljanje utiru put osobnom rastu i slobodi.
Kad bi nas netko pitao: "Imate li potrebu svima se svidjeti?" većina bi nas odgovorila: "Ne, pa to je nemoguće!". I bili bismo sasvim u pravu. Apsolutno je nemoguće svidjeti se svima. Ima toliko različitih ljudi, toliko različitih perspektiva. No, budući da ne treba vjerovati riječima već djelima, evo još nekoliko pitanja:
Vezano
1. Prihvaćate li kada netko ima loše mišljenje o vama?
2. Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?
3. Imate li potrebu prilagođavati se mišljenju većine?
Ako ste na sva tri pitanja odgovorili s "da", vrijeme je da se suočite s činjenicom da bolujete od SSS-a. To je skraćenica od svidjeti-se-svima i na svu sreću, ne možete je pronaći među psihijatrijskim dijagnozama jer je prečesta, a samim time i normalna. Ta boljka obično uhvati čovjeka u kasnim dvadesetim ili tijekom tridesetih godina kada se nađe pogubljen između onoga kakav misli da bi trebao biti i onog kakav jest. Taj raskorak između "trebalo bi" i "jest" ne odnosi se samo na doživljaj sebe već ide i puno šire. U glavi nastaje konfuzija jer se ljudi ne ponašaju onako kako bi se "trebali" ponašati, a ni svijet nije onakav kakav bi "trebao" biti.
Zašto su nam važni vanjski pogledi?
U toj sveopćoj zbunjenosti ljudi koji su uvijek bili mirni i pristojni odjednom počinju otkrivati da su ljuti i da bi najradije u nekim situacijama bili vrlo bezobrazni. Ili, naprimjer, ljudi koji su uvijek bili nasmijani, odjednom shvaćaju da im je život strašno naporan i postaju depresivni. S takvom poljuljanom slikom o sebi, ljudima i svijetu čovjek se traži. A to traženje, između ostalog, manifestira i potragu za sobom u očima drugih. Želeći da mu drugi pokažu (ili potvrde) tko je on zapravo, čovjem tim vanjskim pogledima počinje pridavati suviše pažnje.
Tu stupa na snagu naporno SSS-anje. Kako bismo sagledali što to zapravo znači, vratit ćemo se na jedno od pitanja s početka: "Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?". Naprimjer, imate šefa kojeg smatrate lošim menadžerom i sve u svemu primitivnom osobom, a ipak vas njegovo neodobravanje prilično pogađa. Ili recimo upoznate dvije osobe – jednu otvorenu i srdačnu, a drugu nesnošljivu i kritičnu – i uhvatite se kako vam je vrlo bitno što ova druga misli o vama dok prvu ni ne primjećujete.
Nekim ljudima se jednostavno ne sviđamo
Zbog čega se to događa? U prvom primjeru, kada je u pitanju nadređeni, njegov položaj moći podsjeća na figuru roditelja ili skrbnika. Imate osjećaj da o njegovom mišljenju o vama ovisi vaša egzistencija. Zato se morate dokazati i dobiti potvrdu svojih kvaliteta. Naravno, puno je lakše onima koji samo odmahnu rukom pomislivši: "Koja budala" i jednostavno se ne zamaraju time jesu li dovoljno dobri, pametni ili efikasni u njegovim očima. Drugim riječima, puno je jednostavnije kad nema potrebe da se svidimo onima koji se uopće ne sviđaju nama. U drugom primjeru, situacija je slična. Ako smo osobu doživjeli nesnošljivom i kritičnom, a svejedno se pokušavamo nekako probiti do nje, osvojiti je, pridobiti tu jednostavnu (a ipak bolnu) činjenicu koja glasi: "Ne sviđaš mi se."
Ništa toliko u mjeri ne narušava našu bit koliko potraga za njome kroz oči drugih. Tih "drugih" ima bezbroj, stoga trudimo li se u skladu s njihovim kriterijima mijenjati sebe, zaboravljamo na svoju jedinstvenost i postajemo prosječni. Potreba da se svima svidimo je prilično jasan pokazatelj da se sami sebi ne sviđamo. Kako bi se to promijenilo, potrebno je (između ostalog) prestati s pokušajima mijenjanja tuđe slike o sebi i posvetiti pažnju onim ljudima koji vide i osjećaju naše kvalitete. I na kraju ono najvažnije: pomiriti se s činjenicom da se nekim ljudima jednostavno ne sviđamo i da im se nikada nećemo svidjeti.
Nakon uspješnice "Unutarnji kompas", Tomica Šćavina, popularna psihologinja i autorica, u "Koordinatama sreće", u izdanju Planetopije, nastavlja razotkrivati život u njegovim najzanimljivijim aspektima i iscrtavati niti vodilje za sve one spremne za istraživanje prostranstava unutarnjeg svemira. Ističe da su i sva "loša" stanja i emocije sastavni dio života te da gotovo uvijek u sebi kriju neprocjenjivo blago.
Eseji i priče od kojih su sazdane "Koordinate sreće" čitateljima pružaju alate za detekciju životnih zapleta, a interaktivna pitanja i pozivi na promišljanje utiru put osobnom rastu i slobodi.
