Ne mogu da kažem da ikome polažem račune. Ne vidim ni razlog što bih. Ali, recimo u dobrim odnosima koje gajim sa bliskim osobama, pogotovo sa kojima imam svakodnevni kontakt (mama, muž, deca, pa i neke kolege -šef

), trudim se da budemo upoznati sa međusobnim planovima, željam, potrebama. To nije polaganje računa ako zovem muža i kažem da neću doći pravo kući jer idem na kafu sa drugaricom, to je stvar normalnog odnosa i poštovanja, da recimo ruča ako je gladan, a ne da me čeka, jer izvesno neću doći brzo. Ili da se ne brinu gde sam. To tražim od drugih. A to važi za sve. Polaganje računa mi nekako zvuči kao neki strah od nečega, ali lepo vaspitanje i uvažavanje nekoga sa kim deliš vreme je sasvim druga stvar.