Paradoksi
Neko je u jednom cikaskom listu objavio: Srbija je zemlja koja se granici sama sa sobom. Gde zive najlepse zene, a natalitet opada. Gde nezaposleni najvise rade, gde na najplodnijoj zemlji zive ljudi koji gladuju. Gde vozovi kasne po redu voznje. Gde svi igraju fudbal, a pobedjuju u odbojci. Svi zure na posao, a niko ne stize na vreme. Gde osmocasovno radno vreme traje dvanaest sati.
Gde je zdravstvo besplatno, a lecenje skupo. Gde su novinari slobodni da napisu sta god im se naredi. Gde je svetska kriza dobila drzavljanstvo. Gde su javne nabavke tajne, a drzavne tajne javne. Gde se ratovi nikad ne zavrsavaju. Gde se istorija ponavlja svaki dan.
Gde su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gde je strana valuta uzeta za domacu. Gde ljudi slave slavu, a psuju boga. Gde pametne zbog nerazumevanja proglasavaju ludacima, a ludake sposobnima.
Gde nepismeni pisu istoriju. Gde su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gde vlast prezire gradjane kao nezeljene svedoke.
Gde se zivi od buduænosti jer na sadasnjost nemamo pravo. Gde se svako svakome smeska, a niko nikome ne zeli dobro. Gde sudski postupci traju duze od zivota. Gde su samo poplave nacin navodnjavanja zemljista.
Gde prizivaju diktatora, a demokratiju smatraju porezom na budale. Gde smatraju da ce zemlja duze napredovati ako sto vise nazaduje.
Ti prezivi ako si normalan. Sreca za drzavu da je takvih sve manje. Normalni svakako nikom nisu potrebni. A i sam zivot je najveæi paradoks; zivis samo da bi umro, reci ce nam oni koji misle da je vreme beskonacno, a oni na vlasti besmrtni.
Autor je privrednik, iz Asocijacije malih i srednjih preduzeca