- Učlanjen(a)
- 17.07.2012.
- Poruke
- 8.029
- Broj reagovanja
- 5.516
- Horoskop
- Ovan
Tri su razloga zbog kojih muškarci plaču - ako se nešto događa njihovu djetetu, kad im ugine pas i kad izgube majku - suvereno je ustvrdio Davor, 42-godišnji njujorški liječnik iz Zagreba, klasično ne mareći za niz drugih razloga koji bi mogli navesti muškarce da plaču.
Naravno, postoje i drukčiji muškarci, oni koji češće zaplaču i koji nemaju problem, ili ga ne uspiju izbjeći, s pokazivanjem vlastitih suza. Hrvatski znanstvenik koji živi na nekoliko lokacija kaže da nakon što je Clinton pokazao da može plakati, u doba kad je bio vođa najveće svjetske sile, u doba kad je bio predsjednik SAD-a, više ne postoji razlog čuđenju ili iznenađenju. Uspoređujući nekoliko država zapadnog svijeta, dodaje da u Švedskoj nema razlike između muških i ženskih suza, jednostavno se pojavljuju u istim razinama i u istim situacijama, što povezuje s društvenim odnosima.
Povratak na priču o Clintonovim suzama govori da njegova moć nije bila ugrožena zbog suza, nego je i dobio nekoliko postotaka više na ljestvicama popularnosti zbog sposobnosti da pokaže osjećaje.
Muškarci plaču kada se nađu u situaciji bespomoćnosti. Muško je načelo akcije, a kad ih nešto priječi u tome, kada su dovedeni u pat-poziciju, tada pokažu suze
Jedno je američko istraživanje provedeno na uzorku od 284 osobe pokazalo da okolina puno pozitivnije ocjenjuje muškarce koji plaču u odnosu na žene. Autori istraživanja u svojoj su analizi naveli da su muške suze prihvaćene kao iskazivanje iskrenih emocija, a u slučaju žena riječ je o gubitku kontrole.
Profesor Tom Lutz sa sveučilišta California, autor istraživanja koje se bavi plakanjem, kaže da je to jedan od razloga zašto si muškarci, osobito političari, mogu dopustiti da plaču u javnosti u istim situacijama u kojima to nije preporučljivo političarkama.
Sterotip koji se mijenja pogoduje takvom razvoju događaja, pa u skladu sa zastarjelim mišljenjem da su muškarci snažni i neemotivni njihove suze pribavljaju im simpatije, a žene su zbog istog stereotipa prisiljene suzdržavati se od takvih iskaza emotivnog stanja. Žene, jednostavno, moraju i na otpornosti prema suzama dokazivati da su snažne i uspješne, a ako budu plakale, onda to nisu, čime se obnavlja stereotip slabih žena koje suzama pokazuju da nisu dorasle teškom poslu političarke.
Mark Barrowcliffe, novinar The Timesa, u nedavnom tekstu u kojem se bavio spomenutim istraživanjem o plakanju naveo je da je jedna od scena koju nikada neće zaboraviti, a kada nije uspio suzdržati suze, bila u njegovu djetinjstvu, u trenutku kada je s razredom na jednom putovanju bio odveden na groblje pasa. "Ovdje leži Bounce, najbolji prijatelj kojega je dječak imao", pisalo je na jednoj ploči i Mark nije izdržao, a da ne pokaže suze.
Prof. Lutz smatra da se sve počelo mijenjati nakon Drugoga svjetskog rata, pojavom feminizma, promjenama u seksualnom ponašanju i, među ostalim, prihvaćanjem psihoterapije u društvu, što je, naravno, utjecalo na veće otvaranje muškaraca.
Profesor Zvonimir Knezović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže da se zbog spola očekuje drukčije rodno ponašanje i da su muškarci tu imali ulogu onih koji kontroliraju emocije, što ne znači da ih nemaju, ali ih ne pokazuju. Spominje istraživanje iz 2000. godine prema kojemu su muškarci internalizeri, suprotno od žena, eksternalizera koje svoje reakcije na stres pokazuju i suzama. Knezović smatra da je korteks, dio našeg mozga, kriv ili zaslužan za takvo ponašanje i da muškarci pokušavaju razumom kontrolirati emocije te pod kontrolom drže facijalnu ekspresiju.
I Knezović ističe da se od kraja prošlog stoljeća intenzivno primjećuje promjena koja je posljedica drukčijeg radnog aspekta spola, pri čemu muškarac više nema onu ulogu da bude verzija pradavnog lovca koji donosi hranu i brine se za one koje je ostavio u gnijezdu obitelji, nego su to i žene. "Žene danas nose pištolje, doslovno, zaposlenjem u policiji, vojsci, ali i preneseno, kada se pojavljuju kao menadžerice", tumači Knezović uzrok promjene u shvaćanju i ponašanju muškaraca i žena.
No Knezović ističe da sva istraživanja treba promatrati u sklopu društva kojima se ona i bave pa dodaje da se najčešće misli na promjene u zapadnim kulturama i da se te promjene ne odnose na, primjerice, muškarce u Afganistanu ili Kini.
Psihijatrica Elvira Koić smatra da muškarci plaču kad se nađu u situaciji bespomoćnosti. Muško je načelo, kaže, načelo akcije, od njih se očekuje i oni su naučeni akcijom djelovati, a kada ih nešto priječi u tome i kada ne mogu nikako više reagirati na situaciju koja ih muči, kada su dovedeni u pat-poziciju, tada pokažu suze i plaču.
Istraživanja pokazuju da okolina pozitivnije reagira na muškarce negoli na žene koje plaču
Naravno, to se teško odnosi na mene koji teško gledam ženske suze i bez stida obrišem suze nakon izlaska iz kina ako je redatelj uspio pokazati scenu koja mi asocira gubitak nečega važnog u životu, ako je riječ o propaloj ljubavi ili pak sasvim herojskoj i besmislenoj žrtvi kojom će netko biti spašen, ali će glavni junak završiti fatalno. Tu je svakako i scena u kojoj se suza pojavila jer sam nepripremljeno ugledao prijateljevo tek rođeno dijete u majčinim rukama, na što je on priznao da mu se isto dogodilo kad se našao u istoj situaciji i nekoliko tjedana prije nego što je i sam postao otac, vidjevši tek rođeno dijete svog frenda. Neki od nas, dakle, plaču kada vide tek rođeno dijete. Manji dio nas se, dodatno, i boji te djece, a svejedno nam je stojimo li pred nekim idiotom koji je uperio pištolj u nas.
Laici koji ne znaju zašto plaču, ali plaču, mogu sve protumačiti i tko zna otkada nakupljenim emocijama, a tako nekako kaže i psihijatrica Koić, objašnjavajući da je riječ o, pojednostavnjeno rečeno, prepunjenosti posuda. Ona smatra da je plač pokazatelj otvorenosti osobe i smatra da je to puno bolja situacija od one u kojoj su emocije zaleđene i ne izlaze na površinu.
Psihijatar Milan Košuta suze muškaraca tumači i mentalitetom te kaže da što se više približavamo području mediteranskog bazena, to ćemo češće nailaziti na muške suze, čak, "ondje sve kuka, nariče i plače, bez obzira na vjeru i naciju" i to, dodaje, "puno više nego što se govori i priznaje".
Košuta kaže da kada se otvoreno plače, to pokazuje sposobnost čovjeka da bude autentičan, da hrabro izađe u susret svojim osjećajima, prepozna ih i pusti iz sebe, što je jedna od karakteristika po kojima se razlikujemo od životinja. Hrabrost u suzama tumači još postojećim stereotipom prema kojemu je uvriježeno da se njeguju tajne koje su puno više od isrkenosti zastupljene kao prihvatljivo ponašanje. "Zbog toga krijemo osjećaje, a kada ih ovako pokažemo, onda se može reći da su suze hrabrost", objašnjava Košuta.
No muške suze neće uvijek izazvati simpatiju, ako je suditi po mišljenju kolegice koja je šarmantno-ciničnim osmijehom rekla da je velik broj muških suza zapravo "manipulacija onih koji su skužili da se treba prilagoditi promjenama".
Psihijatrica Koić smatra i da ne treba zanemariti razlike između ženskog i muškog mozga te i tu pronalazi razloge zašto muškarci rjeđe pokazuju suze. "Muškarci vrlo uspješno barataju činjenicama kada izražavaju emocije, a žene se koriste i afektivnim neverbalnim pokazateljima, suzama", opisuje Koić. Naravno, postoje situacije u kojima ne koriste riječi, a Košuta ističe tri u kojima će muškarci plakati bez zadrške - kada im se dijete nađe u Klaićevoj, u dječjoj bolnici, kad su usred turbulencija u braku i kada se nešto dogodi unutar muškog društva, npr. ostanu bez frenda.
Što se više približavamo području mediteranskog bazena, to ćemo češće nalaziti na muške suze. To je stvar mentaliteta
No svi se slažu da su promjene u seksualnom ponašanju, seksualnoj revoluciji, donijele i promjene zahvaljujući kojima muškarci pokazuju svoje suze. Koić smatra da će se društvo mijenjati tako da će biti lakše pokazivati osjećaje i da će to oslobađanje na kraju rezultitrati slobodom da svi mogu pokazati suze, a da im nitko neće zamjeriti.
Prof. Knezović, uz ogradu kako nitko zapravo ne može predvidjeti kako će sve završiti, vjeruje da zapadno društvo odlazi u smjeru razvijanja uniseksa, pri čemu će muškarci u klasičnom smislu te riječi biti ugroženi jer će izgubiti čak ravnopravost ili onaj privid dominacije koji im treba za seksualno funkcioniranje, a žene će imati novu ulogu.
Stoga nam možda ne ostane drugo nego početi plakati zbog samih sebe i gorke sudbine u kojoj je činjenica da smo muškarci koji na tržištu spolova više neće imati onu vrijednost s kojom smo odrasli pa će nam uz taj razlog ostati tek da plačemo zbog nečega u čemu smo koliko, toliko zaštićeni od ženskog upliva - recimo, nogometu. I završimo kao kreteni koji, osim što se bezrazložno deru za hladnih nedjelja na tribinama, plaču zbog promašenih golova i životnih šansi.
Naravno, postoje i drukčiji muškarci, oni koji češće zaplaču i koji nemaju problem, ili ga ne uspiju izbjeći, s pokazivanjem vlastitih suza. Hrvatski znanstvenik koji živi na nekoliko lokacija kaže da nakon što je Clinton pokazao da može plakati, u doba kad je bio vođa najveće svjetske sile, u doba kad je bio predsjednik SAD-a, više ne postoji razlog čuđenju ili iznenađenju. Uspoređujući nekoliko država zapadnog svijeta, dodaje da u Švedskoj nema razlike između muških i ženskih suza, jednostavno se pojavljuju u istim razinama i u istim situacijama, što povezuje s društvenim odnosima.
Povratak na priču o Clintonovim suzama govori da njegova moć nije bila ugrožena zbog suza, nego je i dobio nekoliko postotaka više na ljestvicama popularnosti zbog sposobnosti da pokaže osjećaje.
Muškarci plaču kada se nađu u situaciji bespomoćnosti. Muško je načelo akcije, a kad ih nešto priječi u tome, kada su dovedeni u pat-poziciju, tada pokažu suze
Jedno je američko istraživanje provedeno na uzorku od 284 osobe pokazalo da okolina puno pozitivnije ocjenjuje muškarce koji plaču u odnosu na žene. Autori istraživanja u svojoj su analizi naveli da su muške suze prihvaćene kao iskazivanje iskrenih emocija, a u slučaju žena riječ je o gubitku kontrole.
Profesor Tom Lutz sa sveučilišta California, autor istraživanja koje se bavi plakanjem, kaže da je to jedan od razloga zašto si muškarci, osobito političari, mogu dopustiti da plaču u javnosti u istim situacijama u kojima to nije preporučljivo političarkama.
Sterotip koji se mijenja pogoduje takvom razvoju događaja, pa u skladu sa zastarjelim mišljenjem da su muškarci snažni i neemotivni njihove suze pribavljaju im simpatije, a žene su zbog istog stereotipa prisiljene suzdržavati se od takvih iskaza emotivnog stanja. Žene, jednostavno, moraju i na otpornosti prema suzama dokazivati da su snažne i uspješne, a ako budu plakale, onda to nisu, čime se obnavlja stereotip slabih žena koje suzama pokazuju da nisu dorasle teškom poslu političarke.
Mark Barrowcliffe, novinar The Timesa, u nedavnom tekstu u kojem se bavio spomenutim istraživanjem o plakanju naveo je da je jedna od scena koju nikada neće zaboraviti, a kada nije uspio suzdržati suze, bila u njegovu djetinjstvu, u trenutku kada je s razredom na jednom putovanju bio odveden na groblje pasa. "Ovdje leži Bounce, najbolji prijatelj kojega je dječak imao", pisalo je na jednoj ploči i Mark nije izdržao, a da ne pokaže suze.
Prof. Lutz smatra da se sve počelo mijenjati nakon Drugoga svjetskog rata, pojavom feminizma, promjenama u seksualnom ponašanju i, među ostalim, prihvaćanjem psihoterapije u društvu, što je, naravno, utjecalo na veće otvaranje muškaraca.
Profesor Zvonimir Knezović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže da se zbog spola očekuje drukčije rodno ponašanje i da su muškarci tu imali ulogu onih koji kontroliraju emocije, što ne znači da ih nemaju, ali ih ne pokazuju. Spominje istraživanje iz 2000. godine prema kojemu su muškarci internalizeri, suprotno od žena, eksternalizera koje svoje reakcije na stres pokazuju i suzama. Knezović smatra da je korteks, dio našeg mozga, kriv ili zaslužan za takvo ponašanje i da muškarci pokušavaju razumom kontrolirati emocije te pod kontrolom drže facijalnu ekspresiju.
I Knezović ističe da se od kraja prošlog stoljeća intenzivno primjećuje promjena koja je posljedica drukčijeg radnog aspekta spola, pri čemu muškarac više nema onu ulogu da bude verzija pradavnog lovca koji donosi hranu i brine se za one koje je ostavio u gnijezdu obitelji, nego su to i žene. "Žene danas nose pištolje, doslovno, zaposlenjem u policiji, vojsci, ali i preneseno, kada se pojavljuju kao menadžerice", tumači Knezović uzrok promjene u shvaćanju i ponašanju muškaraca i žena.
No Knezović ističe da sva istraživanja treba promatrati u sklopu društva kojima se ona i bave pa dodaje da se najčešće misli na promjene u zapadnim kulturama i da se te promjene ne odnose na, primjerice, muškarce u Afganistanu ili Kini.
Psihijatrica Elvira Koić smatra da muškarci plaču kad se nađu u situaciji bespomoćnosti. Muško je načelo, kaže, načelo akcije, od njih se očekuje i oni su naučeni akcijom djelovati, a kada ih nešto priječi u tome i kada ne mogu nikako više reagirati na situaciju koja ih muči, kada su dovedeni u pat-poziciju, tada pokažu suze i plaču.
Istraživanja pokazuju da okolina pozitivnije reagira na muškarce negoli na žene koje plaču
Naravno, to se teško odnosi na mene koji teško gledam ženske suze i bez stida obrišem suze nakon izlaska iz kina ako je redatelj uspio pokazati scenu koja mi asocira gubitak nečega važnog u životu, ako je riječ o propaloj ljubavi ili pak sasvim herojskoj i besmislenoj žrtvi kojom će netko biti spašen, ali će glavni junak završiti fatalno. Tu je svakako i scena u kojoj se suza pojavila jer sam nepripremljeno ugledao prijateljevo tek rođeno dijete u majčinim rukama, na što je on priznao da mu se isto dogodilo kad se našao u istoj situaciji i nekoliko tjedana prije nego što je i sam postao otac, vidjevši tek rođeno dijete svog frenda. Neki od nas, dakle, plaču kada vide tek rođeno dijete. Manji dio nas se, dodatno, i boji te djece, a svejedno nam je stojimo li pred nekim idiotom koji je uperio pištolj u nas.
Laici koji ne znaju zašto plaču, ali plaču, mogu sve protumačiti i tko zna otkada nakupljenim emocijama, a tako nekako kaže i psihijatrica Koić, objašnjavajući da je riječ o, pojednostavnjeno rečeno, prepunjenosti posuda. Ona smatra da je plač pokazatelj otvorenosti osobe i smatra da je to puno bolja situacija od one u kojoj su emocije zaleđene i ne izlaze na površinu.
Psihijatar Milan Košuta suze muškaraca tumači i mentalitetom te kaže da što se više približavamo području mediteranskog bazena, to ćemo češće nailaziti na muške suze, čak, "ondje sve kuka, nariče i plače, bez obzira na vjeru i naciju" i to, dodaje, "puno više nego što se govori i priznaje".
Košuta kaže da kada se otvoreno plače, to pokazuje sposobnost čovjeka da bude autentičan, da hrabro izađe u susret svojim osjećajima, prepozna ih i pusti iz sebe, što je jedna od karakteristika po kojima se razlikujemo od životinja. Hrabrost u suzama tumači još postojećim stereotipom prema kojemu je uvriježeno da se njeguju tajne koje su puno više od isrkenosti zastupljene kao prihvatljivo ponašanje. "Zbog toga krijemo osjećaje, a kada ih ovako pokažemo, onda se može reći da su suze hrabrost", objašnjava Košuta.
No muške suze neće uvijek izazvati simpatiju, ako je suditi po mišljenju kolegice koja je šarmantno-ciničnim osmijehom rekla da je velik broj muških suza zapravo "manipulacija onih koji su skužili da se treba prilagoditi promjenama".
Psihijatrica Koić smatra i da ne treba zanemariti razlike između ženskog i muškog mozga te i tu pronalazi razloge zašto muškarci rjeđe pokazuju suze. "Muškarci vrlo uspješno barataju činjenicama kada izražavaju emocije, a žene se koriste i afektivnim neverbalnim pokazateljima, suzama", opisuje Koić. Naravno, postoje situacije u kojima ne koriste riječi, a Košuta ističe tri u kojima će muškarci plakati bez zadrške - kada im se dijete nađe u Klaićevoj, u dječjoj bolnici, kad su usred turbulencija u braku i kada se nešto dogodi unutar muškog društva, npr. ostanu bez frenda.
Što se više približavamo području mediteranskog bazena, to ćemo češće nalaziti na muške suze. To je stvar mentaliteta
No svi se slažu da su promjene u seksualnom ponašanju, seksualnoj revoluciji, donijele i promjene zahvaljujući kojima muškarci pokazuju svoje suze. Koić smatra da će se društvo mijenjati tako da će biti lakše pokazivati osjećaje i da će to oslobađanje na kraju rezultitrati slobodom da svi mogu pokazati suze, a da im nitko neće zamjeriti.
Prof. Knezović, uz ogradu kako nitko zapravo ne može predvidjeti kako će sve završiti, vjeruje da zapadno društvo odlazi u smjeru razvijanja uniseksa, pri čemu će muškarci u klasičnom smislu te riječi biti ugroženi jer će izgubiti čak ravnopravost ili onaj privid dominacije koji im treba za seksualno funkcioniranje, a žene će imati novu ulogu.
Stoga nam možda ne ostane drugo nego početi plakati zbog samih sebe i gorke sudbine u kojoj je činjenica da smo muškarci koji na tržištu spolova više neće imati onu vrijednost s kojom smo odrasli pa će nam uz taj razlog ostati tek da plačemo zbog nečega u čemu smo koliko, toliko zaštićeni od ženskog upliva - recimo, nogometu. I završimo kao kreteni koji, osim što se bezrazložno deru za hladnih nedjelja na tribinama, plaču zbog promašenih golova i životnih šansi.