...za posle izbora. Ja vas volim.
"Nakon završenog staža radila sam u jednoj ustanovi za decu lišenu roditeljskog staranja.
Došla sam tamo tako mlada i tako najpametnija na svetu.
Već sam imala mnogo edukacije iz psihoterapije i pročitala mnogo knjiga.
Kažem vam, najpametnija na svetu.
Tamo je već radila jedna starija koleginica, pred penzijom.
U početku je nisam mnogo cenila.
Nije imala neke dodatne edukacije, „samo” je diplomirala psihologiju.
Kasnije ću tek shvatiti da je to „samo” plus dugogodišnje iskustvo plus toplo srce − ogromno.
Bila sam prisutna kada je razgovarala sa decom i mladima i primetila sam da uvek postavlja isto pitanje − ko te voli.
Ni na jednoj edukaciji do tada ni u jednoj knjizi koju sam pročitala, nije bilo tog pitanja.
Ko te voli?
Meni, tada najpametnijoj na svetu, nije bilo jasno to pitanje, ali okej, znala sam da ne škodi.
Ko te voli?
Mnogo godina kasnije i meni je jedna iskusna koleginica postavila to pitanje.
I osetila sam njegovu moć.
Moj prvi odgovor bio je − niko.
Niko me ne voli.
Nisu me voleli oni za koje sam silno želela da me vole.
Malo kasnije, pojavila su mi se neka mila lica i tople oči.
Setila sam se ljudi koji me vole.
Preplavile su me toplina i osećanje voljenosti.
Sada i ja svojim klijentima ponekad postavljam to pitanje.
Sada, kada mi je mnogo teško i kada osećam da sam skroz sama na ovom svetu, postavim sebi to pitanje.
Momentalno se pojave neka mila lica i neke tople oči.
Ruke raširene da zagrle.
Mene.
Baš mene.
Nema ih mnogo za koje znam i osećam da vole mene, baš mene.
Nema ih mnogo, ima ih dovoljno.
I jedna takva osoba je dovoljna.
Osećanje nevoljenosti i kosmičke usamljenosti užasavajuće je bolno.
Sreća pa postoji način da ga se oslobodimo.
Postavimo to sasvim obično pitanje.
Ko me voli?"
Iz knjige "Kad porastem, biću ja" Jelene Pantić