Jednog dana krene Perica sa prskalicom po selu i prska po ulici, po kućama, po baštama, njivama. Ljudima bilo čudno, pa pozvali policiju. Pita policajac Pericu: “Jel’ bre Perice, što prskaš ti to okolo?”
Odgovori mu Perica: “Pa prskam sredstvo protiv krokodila.”
“Ali Perice, ovde nema krokodila!”, vikne policajac iznenađeno.
“Pa naravno da nema, kad ja prskam.”
Na to reče policajac: “Onda ću ja uvesti da to bude obavezno. Da svi moraju da prskaju, jer ne bi bilo dobro da nam ovde krokodili dođu i pojedu decu.”
Nije prošlo dugo, celo selo od Perice kupovalo sredstvo protiv krokodila i prskalo sve uzduž i popreko. Perica postade tajkun, a plus je dobio i orden jer je spasio decu. Čak je i na ulazu u selo osvanula tabla: “Pericino selo, Perica prijatelj i zaštitnik dece”.
Nekome je to sredstvo koje je Perica smućkao uništilo kukuruz, nekome ubilo kravu, nekome dete obolilo od neke čudne bolesti.
Ali sve je to naravno bilo manje štetno, negoli da krokodili pojedu decu. I niko nije smeo ništa ni da pita, a kamoli posumnja. Jer je nepobitno da otkad se u selu prska, nije viđen niti jedan krokodil.