Nikako nisam pratila serije. Valjda sam bila mlađa, to mi se činilo kao gubljenje vremena, nije bilo dostupnih drugih izvora pa smo morali u datom terminu biti prikovani za tv... To su sve neka opravdanja, a nije bilo ni serija. Nisam mogla da gledam španske, turske i ostale sapunice, nije to moj senzibilitet.
Jedino što sam gledala su one serije koje možete gledati tek ponekad neku epizodu, gde nije potrebno pratiti kontinuirano radnju, kao što su neke na Fox crime ili Fox life kanalima. Dakle, neke CSI, Doktora Hausa i Dva i po muškarca. E da, poneku epizodu Očajnih domaćica, možda samo iz prve sezone.
Čak nisam gledala ni Sex i grad, a svi su je gledali.
Onda, odjednom velika produkcija domaćih serija, svakako drugačijih od Porodičnog blaga i Babe koja se češlja i naravno doba Korone zbog koje smo više kod kuće, učinilo je da počnem da gledam serije. Tako da ja odgledah neke domaće, koje su mi se baš i dopale. E sad, opšti utisak je da zaintrigiraju na početku, ali ih nekako zbrzaju na kraju. Bez obzira na sve, mogu da ubijem neko vreme i eto odgledah serije poput Državnog službenika, Kalkanskih krugova, Švindlera, Močvare, pa zatim i Ubice mog oca, Senke nad Balkanom, Tajnu vinove loze, Južni vetar, Besu, Dug moru...
Sad trenutno gledam drugu sezonu serije Dug moru i počeh prošle nedelje Pevačicu. Kad ne stignem u terminu, vratim...
Elem, poenta je da nisam sa svačim oduševljena, da mi se nešto i dopada, da mi je drago da se snimaju nove serije, da mi je drago što mogu da biram da ne gledam petstotu reprizu reprize, i što je najverovatnije da sam, ipak omatorila
