Istarska mitologija

[anuška]

Istarske legende (12 istarskih legendi)

Starohrvatska mitologija je prepuna zanimljivih pričica koje se odnose na prostor Istre, Kvarnera i Gorskog Kotara.

Tako se pod 12 istarskih legendi smatraju sljedeće priče:

1. Legenda o kralju Albusu
2. Legenda o vilama koje su gradile Arenu
3. Legenda o Argonautima
4. Legenda o posljednjem histarskom kralju Epulonu
5. Legenda o kruni kralja Tomislava
6. Legenda o Atili u Istri
7. Legenda o sv. Niceforu i trnoplesarima
8. Legenda o sv. Eufemiji
9. Legenda o nastanku Pazinske jame
10. Legenda o Velom Joži
11. Legenda o stijeni sv. Stjepana
12. Legenda o starohrvatskim bogovima i divovima

Legenda o Atili u Istri

U zapadnom dijelu Istre postoje mnoge priče o Atili, vojskovođi i vladaru Huna, koji je 453. godine razorio Akvileju, poharao sjevernu Italiju, te došao u sukob s Rimskim carstvom. U domaćoj predaji Atila je i simbol svakog osvajača i svih vojski koje su harale Istrom. Tako je Atila ponekad grčki car, ponekad francuski kralj, no gotovo da ne postoji mjesto u zapadnom dijelu Istre koje ovaj osvajač u nekoj legendi nije opustošio, ili barem to pokušao pa mu iz nekog razloga nije uspjelo.

Legende kazuju o podrijetlu Atile od kćeri nekog vladara, koji je bio toliko strog prema prema njoj, da joj nije dozvoljavao da se makne iz dvorca. Naposljetku ga je uspjela zamoliti da joj nabavi psa, kako bi se imala s čime razonoditi, što je on i učinio. Vremenom, iz veze psa i princeze rodio se Atila, a prepoznavali su ga po tome što kad bi otvorio usta bi prvo tri puta zalajao, a onda progovorio kao čovjek, te što je imao oko na čelu. Prema istarskim legendama, razorio je Dvigrad, sv. Lovreč, Mutvoran te Starigrad na moru, umjesto kojeg je kasnije sazidan Novigrad, kao i mnoge dvorce i palače kojima danas nema ni traga. Druga legenda govori kako je Atila „zgorija svu Istriju, samo je ostala okoli Motovuna jena hiža i jedan veli dub spod Kaldira". No, nije on uvijek imao sreće s osvajanjima na poluotoku. Pokušao je osvojiti Grožnjan, te došavši pod zidine, najprije je zalajao tri puta, a onda naredio juriš na grad. Međutim, zvona na lokalnoj crkvi su se sama pokrenula, te su ga zauvijek otjerala iz ovog kraja. Čak je Atila prema jednoj istarskoj legendi završio svoj život na Božjem Polju kod Vižinade, na način da ga je pastir pogodio praćkom u „slipo oko". Iz tog razloga njegova glava stoji na portalu tamošnje crkve, a to nije jedino mjesto u Istri gdje se nalazi okrunjena kamena glava s psećim ušima i isplaženim jezikom, simbolično upozoravajući što se može dogoditi osvajačima ako udare na njihovo mjesto.
Literatura: Davor Šišović, Atila u Istri, Franina i Jurina,

Legenda o nastanku Pazinske jame

Postoje u narodu priče koje govore kako su nekada davno u Istri zajedno živjeli divovi i ljudi. Najveći među njima, istovremeno i poglavar, bio je Ban Dragonja, velik kao planina. Kako su dijelovi Istre bili pod jezerima i močvarama, a drugi dijelovi sušni, zamoli su ljudi Bana da im podari vodu, da mogu obrađivati zemlju.
Najveći div bijaše dobre volje, pa je zaorao svojim ogromnim volovima i plugovima, te stvorio brazdu od jezera do mora u kojoj se otvorila rijeka, koju je nazvao po sebi. Tako nastade Dragonja. Učinio je i drugu brazdu, koju je nazvao po svojoj ženi. Tako nastade Mirna. Nakon što je počeo raditi na trećoj brazdi, koju bi po svojoj kćeri nazvao Draga, s Pazinskog kaštela mu se počela podsmjehivati i rugati žena pazinskog kapetana. Upitala ga je zar je tako star da tako plitko i krivudavo ore, na što se div razljutio i naprasno prekinuo posao. U tom času je nedovršenom brazdom navalila voda, htijući poplaviti kompletnu pazinsku kotlinu. Ljudi su pohitali Dragonji da ga mole za pomoć, a začuo se i plač majki i djece. Smilovao im se Ban, udario nogom u zemlju, točno pored pazinskog kaštela, gdje se otvorila ogromna jama, koja je uvukla sav višak vode u sebe, te je problem bio riješen. Na mjestu treće brazde nastala je krivudava Pazinčica, koja ponire upravo u Pazinskoj jami.
Literatura: Davor Šišović, Kako je nastala Pazinska jama, Franina i Jurina,

Legenda o Velom Joži

Vjerojatno je većina ljudi čula za Velog Jožu, lik iz romana Vladimira Nazora. Ovaj je pisac prije nekoliko destljeća, prikupljajući materijale za svoje priče, bio dobro upoznat s istarskim mitovima i pučkim pričama, koje je i proučavao.

Boraveći u Motovunu, na ulici je primijetio velikog i kršnog momka, koji je na ramenu nosio poveće deblo. Nazora je oduševio njegov ponosni stas, te radost i veselje na njegovu licu, te je tako dobio nadahnuće za priču. Prema legendama, Istra je u prošlosti osim ljudi imala i mnoštvo divova, koje su mali ljudi iz pakosti otrovali, ostavivši po jednog u svakom gradu da im služe. Tako su divovi obrađivali polja, krotili divlje zvijeri i radili druge najteže poslove, uz prijezir i omalovažavanje od strane patuljaka. Veli Jože je pripadao Motovuncima, koji se prema njemu nisu lijepo ponašali, a najviše što im je div mogao učiniti nakon što bi mu učinili štogod nažao, bilo je da protrese motovunski zvonik. Jednog dana su ga poslali u Veneciju, pa je na brodu upoznao galijota Iliju, koji mu je prenio značenje slobode. Galija je nestala u oluji, Jože se spasio, te isplivavši na istarskoj obali potražio je ostale divove, nagovarajući ih na pobunu. To su oni naposljetku i učinili, no patuljci su ih uspjeli zavaditi i podijeliti miteći ih zlatom i vinom. Svi su se vratili kao sluge svojim gradovima, osim Velog Jože, koji je u gori čekao bolji trenutak za ostvarenje slobode.

Literatura: Davor Šišović, Veli Jože, Franina i Jurina,

Legenda o kralju Albusu

Prema predaji, jednom davno kralj Albus bijaše vladar velikog broja otoka, pobijedivši sve neprijatelje koji bi mu stali na put. Kad se zasitio osvajanja, sagradio je sebi dvorac, čija su zlatna vrata bila okrenuta ka istoku. Kad se prvo jutro probudio, primijetio je da prve zrake ne padaju na njegova nova vrata, već na vrh planine Učke, te se zapanjio.

Pozvao je kraljeve susjednih zemalja, te ih upitao što je to što uspijeva zadovoljiti njihovu oholost. Kralj Gigan mu je priopćio da je u njegovom kraljevstvu to Učka gora, koja za njega nije tek obična planina, već kraljica. Galeša, drugi kralj mu je na isto pitanje dao odgovor da on osobno najviše mari za Mirnu, njegovu kraljicu. Tada je Albus odlučio napasti oba kraljevstva, kako bi im oteo ono najvrjednije. Svoje bi prijestolje postavio na vrh Učke, a Mirnu bi uzeo za ženu. Započeo je vojnu na Giganove posjede, te uspio proći sve prepreke i zasjesti na vrh najviše istarske planine, nakon čega se obrušio na Galešine zemlje. Na njegovom osvajačkom putu ga ništa nije moglo zaustaviti, te kad je napokon osvojio prijestolnicu, pozvao je Mirnu pred sebe. Kraljica je izašla pred barbarina noseći dojenče na grudima, no umjesto daljnjeg nasilja, dogodilo se nešto nepredvidljivo. Zgrabivši dijete, čudna mu je sila prošla tijelom, i oholi se kralj preobratio. Majci je nježno vratio dijete, te skupio svoju vojsku i otišao. Duša mu je od tada postala mirna, te se zauvijek ispunio radošću i dobrotom.
Literatura: Davor Šišović, Legenda o kralju Albusu, Franina i Jurina,

Izvor:Istrapedia

 

[anuška]

Legenda o vilama koje su sagradile Arenu

Prema legendi, Istru su nekada nastanjivale vile. Po noći bi plesale šumskim proplancima i livadama, a znalo bi se dogoditi da se ukažu ponekom mještaninu, bez loših namjera. Imale su moć čovjeku donijeti sreću, a bile su i graditeljice.

Prema priči, vile su sagradile Arenu u Puli. Jedne noći vukle su kamen s Učke, te jedan po jedan slagale u krug, i tako je nastalo velebno zdanje. Budući da su vile stvorenja noći, kada je prvi pijetao zakukurikao, one su morale prestati raditi svoj posao da ih ljudi ne bi vidjeli, i tako je Arena ostala nedovršena. To se objašnjava činjenicom da ona nije natkrivena, a kamenje namijenjeno za taj završni pothvat, ostalo je razasuto diljem Istre od Učke do mora, na mjestima gdje su se vile zatekle u trenutku pijetlove jutarnje pjesme. Pulska je Arena kroz povijest izazivala poštovanje kod svih koji su je vidjeli. Tako je bilo i kod Slavena, koji su je poput drugih smatrali za čudo, a pučki joj je naziv bio Divić - grad. „Divić" znači čudo, a etimološki nema veze s „divicama" - vilama.
Literatura: Davor Šišović, Posljednja bitka kralja Epulona, Franina i Jurina

Legenda o sv. Eufemiji

Ova legenda datira u 4. stoljeće, razdoblje vladavine cara Dioklecijana, koji je smatran najvećim progoniteljem kršćana. Sveta Eufemija rođena je 290. godine u gradu Kalcedonu nedaleko Carigrada. Bila je iz ugledne plemićke obitelji, no jednom se prilikom odbila pokloniti gradskom idolu, koji je predstavljao božanstvo, te je zbog toga uhićena te bačena u tamnicu.

Tamo je druge zatvorenike poticala da prebrode muke snažnom vjerom u Boga, odnosno u kršćanstvo, te je zbog toga bila podvrgnuta još većem mučenju. Prošla je kotač nazubljen oštrim bodljama, kad je naposljetku bačena u arenu s lavovima, koji je nisu htjeli napasti. Umrla je na pijesku jednog takvog borilišta 304. godine, u dobi od 15 godina. Njezino tijelo pokopano je u rodnome Kalcedonu. Na tom mjestu, nakon što je car Konstantin dao kršćanima slobodu, sagrađena je crkva. Kad je Kalcedon osvojila perzijska vojska, sarkofag s njezinim ostacima premješten je u Carigrad. Za vladavine Nicefora, koji je bio veliki protivnik svetačkih slika i moći, sarkofag je 800. godine preko noći nestao. Iste godine u srpnju, jedne olujne noći pred gradom Rovinjom se pojavio brod, na kojem je bio svetački sarkofag. Cijeli dan su žitelji grada bezuspješno pokušavali konjskim zapregama i volovima izvući teški kameni grob na obalu, dok im u pomoć nije prišao mladi dječak s junicama. Priopćio je okupljenom mnoštvu da mu se ukazala sv. Eufemija te mu rekla da dođe pomoći u izvlačenju sarkofaga. Mimo svih očekivanja, dječak je sa svojim slabašnim životinjama izvukao teški predmet na obalu, odvukao ga na brijeg gdje je bila župna crkva sv. Jurja, koja je od tada ponijela ime Svete Eufemije, nove zaštitnice grada Rovinja. U današnje vrijeme, njezin se sarkofag otvara vjernicima i hodočasnicima svake godine 16. rujna, kada se slavi i dan grada Rovinja.
Literatura: Davor Šišović, Legenda o Svetoj Eufemiji, Franina i Jurina,

Legenda o stijeni sv. Stjepana

Ova priča vezana je uz nastanak ljekovite vode u današnjim Istarskim toplicama. Mnogi su putopisci i znanstvenici pisali o otkriću sumporne vode, koja liječi kožne bolesti i reumatizam.

Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu: „Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“. Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa, te je otada to mjesto bilo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.
Literatura: Davor Šišović, Stijena Svetog Stjepana, Franina i Jurina,

Izvor:Istrapedia