Znate onu pesmu "Mujo kuje konja po Mesecu..."? E, ja sam taj Tmujo, samo što u 22h ja farbam ogradu. Jer tako volEm. I čim sam sebe konačno naterala da se bavim nečim korisnim, eto meni pravo pred kapiju auto.
Otkako živim u kući, najveća problem u životu mi je kako da budalama objasnim da mi se ne parkiraju na kapiju i to mi extremno pomera živce. Od ljubaznih poruka, preko čupanja brisača polako dobacujem do skidanja točkova i ostavljanja na klocnama. Da ne dužim priču, u ulici odjednom pojačan saobraćaj, kola se parkiraju svuda naokolo, Mečka staje na kapiju. Izlaze četiri bilmeza. Vozaču, dok zatvara vrata vidim pištolj ležerno zataknut za pojas, zatim i onom sledećem. Niko me ne zarezuje 2 posto, izlazi i četvrti, suvozač. Dok traje iskrcavanje na Normandiju, ja motam po mozgu: "ili su krimosi došli nekoga da gepekuju ili je murija, treće nema". Već mi pritisak raste na 200 i dok četvrti takođe odlazi ja moradoh da progovorim: " Momci, imate li ideju kako ja da izađem iz dvorišta dok ste mi parkirani na kapiji?"
Bizgov broj četiri me pogleda pogledom "umri baba" i procedi: " Brzo ćemo otići". Daklem, crkni buranijo, za bolje i nisi.
Vidim u tom trenutku da se po ostalim kolima presvlače u murjake te se ispostavilo da "udruženom akcijom naših bezbednosnih agencija" verovatno traže droZu ili neki leš u garažama preko puta.
Šta htedoh reći, poručiti? Ako me neko rokne ili ja završim u zatvoru, to je isključivo i samo zato što mi se neko parkirao na kapiju.