102348603 dan.
Dragi dnevniče,
Dugo ti nisam pisala. Nisam imala vremena. Ovde je konačno počelo nešto da se dešava.
Čuj nešto

Pa stigla nam je pomoć!!!
Plovili smo i plovili pod budnim okom našeg kapetana. I jeli smo lazanje, paste i pice, verovao ti ili ne. Da, brod koji nam je došao u pomoć bio je italijanski.
Špageta imamo i za prodaju. Kada konačno dođem kući, nikada više neću da jedem tiramisu. Dosadio mi je.
Inače, vreme je lepo, more je mirno. Odmara kapetan i odmara posada.
Uh..malopre sam napisala kad stignem kući...Haha..Bili smo kod kuće, tačnije, uplovili smo u naše vode..
A onda smo videli jedan grad na vodi. I neku ogromnu, do neba veliku skulpturu, pardon, spomenik. Nešto sjajno, plavo, braon, crno, sa mačem..
I ljude smo videli. Gomilu ljudi. Uzvikivali su nešto, klicali nekome.
Zatim smo videli dva mladića. Mahala su nam. Gestovima su nas pitali za mobilne telefone. Pošto je bila velika buka, nekako smo im rukama pokazali, dali broj telefona našeg kapetana.
U čudu smo čitali poruku napisanu velikim slovima ( nisu mogli da se deru, ne bismo ih čuli ). Poruka je glasila
BEŽITE! OVDE VLADA ZARAZA! BEŽITE!
I ništa...Ne vratismo se mi kući. Kapetan i mornari su polako okrenuli brod...Putujemo dalje..ko zna gde.
Imamo hranu. Paste, parmezan i ostale đakonije. Ostalo je nešto i ananasa i kokosa.
OK, putujemo..samo mi nije jasno zašto nam oni Italijani nisu rekli za tu zarazu..o čemu se tu radi....
Nisu mogli da nam daju neki bežični, satelitski TV ili radio..tako da...blaženi smo u neznanju.
Laku noć!