Fatalne žene kroz istoriju

[anuška]

Fatalne žene



Fatalna žena je lik koji se često pojavljuje u književnosti i na filmu. Obično je to zavodnica koja koristi svoju moć kako bi zarobila junaka. Pojam se prvi put pojavio u francuskom jeziku, kao femme fatale, dok se pojam Vamp ustalio 1920-ih u Hollywoodu, a potječe od seksualnosti Vampira.
Iako su ispočetka prikazivane kao zle, seksualno nezasitne i podle, fatalne žene su se često javljale i kao antijunakinje, pa i pokajnice. Danas je taj arhetip dobio značajke žene koja se stalno koleba između dobra i zla, ali u oba slučaja postupa bezobzirno. Zlo je uvijek prisutno, bilo u samoj fatalnoj ženi, bilo u ljubavniku ili nekoj drugoj povezanoj osobi, a javlja se kad se tradicionalna uloga žene kao pokorne ljubavnice sukobi s drugim ciljevima.
Moglo bi se reći da je fatalna žena tragičan lik zato što razlozi njezinih postupaka ostaju skriveni svima, pa i njoj. Njezina je ličnost tajna za muškarce, zbog čega ih privlači, ali i za nju samu.


Tko je uistinu bila Mata Hari?





Ime Mata Hari postalo je sinonim za ženu koja svojim čarima u ratu iz neprijatelja doznaje tajne. No je li Mata Hari uistinu bila špijunka i za koga je to točno špijunirala ili je to bila samo žena koja je znala iskoristiti svoju putenost na najlakši (ili najteži) mogući način?

Pravog imena Margaretha Geertruida, Mata Hari je rođena 7.kolovoza 1876. godine. S 14 godina je poslana u samostansku školu gdje se učenjem kućanskih vještina trebala pripremiti za brak, što je bilo primjereno za djevojčicu njenih godina. Ali samostanski život nije bio za nju, i mjesec dana prije 19. rođendana udala se za Campbella MacLeoda, časnika nizozemske vojske koji je bio 21 godinu stariji od nje. Rodila mu je kćer i sina, ali je sin ubijen pod sumnjivim okolnostima (vjeruje se da ga je ubio MacLeodov sluga koji se svetio svom gazdi zbog zlostavljanja). Kako joj je muž bio pijanac i grubijan, Mata Hari se od njega razvela.

Mata Hari tada uzima novi identitet i predstavlja se kao

kćer indijske hramske plesačice koju su posvetili hinduističkom bogu Šivi i naučili erotskim ritualima. Egzotično ime što si je sama nadjenula, Mata Hari, značilo je "Oko zore".

Počela je nastupati po otmjenim europskim salonima i muškarci su dolazili gledati ženu koja se usuđivala pojavljivati pred publikom gotovo gola. 1914., u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata, bila je najplaćenija kurtizana u čitavoj Europi. Viđali su je s njemačkim prijestolonasljednikom, ministrom vanjskih poslova, vojvodom od Brunswicka pa čak i šefom policije.

Za vrijeme rata, Mata Hari se vraća u Pariz što izaziva sumnju kod Francuza i oni ju optužuju da je njemački špijun što ona opovrgava i nudi upravo njima svoje špijunske usluge. Počinje raditi kao špijun na strani Francuza. Tijekom dvije sljedeće godine putuje Europom, spetljava se s Britancima, njemačkim vojnim i mornaričkim atašeom, a za svoje usluge biva obilno nagrađena.




Kada se vratila u Pariz, Francuzi ju optužuju da jenjemački špijun i zatvaraju je.

Na suđenju Mata Hari je posvjedočila da je prisustvovala vojnim manevrima u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj, ali samo kao gošća nekog od svojih obožvatelja. Branila se kako je novce primala, ne za špijunske poslove, nego isključivo za seksualne usluge koje je pružala.

Ipak, kako je to bilo vrijeme traženja žrtvenog jarca, osuđena je na smrt. Smrtnu je presudu čekala nekoliko mjeseci lijegajući svaku večer s pomisli da joj je to bio posljednji dan.

Odvjetnik joj je predložio da zatrudni s njim i tako izbjegne pogubljenje, ali Mata Hari je to s gnušanjem odbila. Radije je stoički pričekala i taj dan, kada su je probudili i rekli da se spremi za pogubljenje.

Svjesna svoje reputacije, Mata Hari se uredila kako nje najbolje znala. Stavila je šešir, navukla rukavice i ponosno stala pred 12 vojnika. Prihvatila je čašu ruma dopuštenu osuđenicima, ali je odbila da ju vežu za stablo i povežu oči. Htjela je svoje egzekutore gledati u oči. U vrijeme kada se sunce probijalo kroz maglu, Mata Hari je ustrijeljena.

Razlog zašto je bila toliko sabrana za vrijeme pogubljenja može se protumačiti pričom koja se kasnije pričala. Naime, kažu da je jedan od njenih obožavatelja podmitio streljački vod da napune puške slijepim nabojima (nešto slično kao u Puccinijevoj operi Tosca). Ali, došlo je do greške i žrtva, koja to nije očekivala, je uistinu poginula.

Kruži još jedna priča koja kaže da je Mata Hari tik prije smaknuća razgrnula ogrtač i pokazala vojnicima svoje golo tijelo.

Što je od toga istina ne znamo. No, svaka priča je sastavni dio glamurozne legende o nizozemskoj ljepotici koja se proslavila kao kurtizana i egzotična plesačica, a besmrtnost je stekla, nažalost, kao špijunka.

Izvor:Zabavnik+

 

[anuška]

LUKRECIJA BORDŽIJA

​

(Lucrezia Borgia), lepa i vrlo obrazovana vanbračna kćerka pape Aleksandra VI, vojvotkinja od Ferare 1(1480—1519). Po njegovom naređenju, odvojena je od majke i data na čuvanje očevoj rođaci Adrijani Mila koja joj je obezbedila solidno obrazovanje. Lukrecija je od ranog djetinjstva učila latinski, upoznala se sa poezijom, muzikom i slikanjem na porcelanu.


RODRIGO BORGIA

​

Lukrecija Bordžija je pripadala jednoj od najomraženijih porodica u istoriji oko koje su se pleli neizrecivi zločini, uključujući i Lukrecijin incest - ne samo sa bratom Čezarom, već i sa rođenim ocem, papom Aleksandrom VI. Bordžije su bile užasna loza, nadaleko poznate po surovosti u borbi za moć, i pitanje je da li uprkos svemu Lukrecija zaslužuje ružnu reputaciju koja je vekovima prati. Izvesnije je da je u rukama svog oca i brata postala oruđe i žrtva njihove političke mašinerije, protiv koje nije imala dovoljno snage da se bori.
Rimom je kružila izreka: “Ako ti je život mio, nikada ne idi na ručak kod Bordžija”. Ciljalo se na otrov koji su Bordžije stavljali u hranu onima koje su želeli da uklone. Mada Lukrecija u tome nije imala nikakvog udela, nije mogla izbeći loš glas koji je pratio njenu porodicu. Osim toga u to vreme shvatanje pristojnosti i morala veoma se razlikovalo od današnjeg. I sama činjenica da je njen otac, Rodrigo Bordžija mogao postati poglavar Katoličke crkve govori u prilog ovoj tezi. Istoriograf Gregorovius ističe: “Nije bila ni gora ni bolja od većine žena u njeno vreme. Bila je neopterećena i uživala je u radostima života.”

​

L ukrecija je rođena 1840. Rodrigo nijedno svoje dete nije zvanično priznao sve dok nije postao papa i bio apsolutno siguran u svoju moć. Pre nego što je napunila 11 godina isprosili su je prvi prosci, a dva meseca kasnije pojavila su se novi, još poželjniji, ali su i jedni i drugi, čim je Rodrigo uzeo trostruku krunu, bili sklonjeni, ne bi li se našao neko mnogo podobniji za njegovu prelepu kćerku.

​

Sa 12 godina Lukrecija je bila zlatokosa i prefinjena, belog vrata i bisernih zuba - sjajna prilika za Đovanija Sforcu, vladara Pezara, udovca u godinama.Priređeno je veličanstveno venčanje, kojem je prisustvovalo pola Rima.Mladoženja je jedva čekao da u vojvodstvo od Pezara odvede svoju mladu. Međutim, papi je bilo teško da se odvoji od kćerke, pa je rešio da raskine veridbu. Pošto Sforca nije hteo da se sa time pomiri, Lukrecijin otac i brat su rešili da ga uklone. Saznavši za zaveru, ona je preko glasnika obavestila nesuđenog muža da se skloni. Tako je, gotovo nepoznatom čoveku, spasila život.

A glass of wine with
Caesar Borgia /John Col

​

 

[anuška]

Brak nije dugo trajao, a tome su kumovale Bordžije. Ubrzo su shvatili da su Lukrecijinu ruku mogli mnogo bolje upotrebiti, dajući je, recimo, potomku Aragona. Odlučili su da se otarase nesrećnog mladoženje.
Njihov metod nije mogao biti gori. Svetu su objavili da je Sforca impotentan i da je njegova mlada žena i dalje devica. Sforca se zakleo da će se osvetiti Bordžijama, ali je njihova moć bila toliko jaka da je na kraju morao da potpiše priznanje da je impotentan i da napusti Rim, da mu se ne bi dogodile još gore stvari. Lukrecija se u međuvremenu povukla u manastir, ne bi li tako stekla, bar prividno, devičanski oreol i pripremila se za novi brak. Opatice su žalile što ih je morala napustiti jer je manastir vrlo brzo pretvorila u mesto ugodnog užitka.

​

Uskoro su se Rimom proširile priče da je Lukrecija trudna i da je njen ljubavnik španski gospodin sa papskog dvora Pedro Kalderon, znan kao Peroto. Čezare Bordžija je Perota bacio u zatvor, a ubrzo nakon toga telo su mu našli u Tibru. Tada su počela govorkanja da je dete koje je Lukrecija očekivala plod incesta i da je otac, zapravo, Čezare. Dete nazvano Đovani kasnije je proglašeno vojvodom od Napija, a njegovo poreklo je ostalo obavijeno ovom misterijom.


Lucrezia Borgia (left) with her daughter-in-law,
Renée of France (right)

​

Sledeća partija za Lukreciju takođe je bila smišljena iz političkih razloga. Na meti je bio Alfonso, vojvoda od Bišeljijea, vanbračni sin kralja Napulja. Čezare nije štedeo na raskoši venčanja. Sa njim je stekla dete. Sve je izgledalo dobro dok krvožedni Čezare nije ponovo započeo političke spletke. Nedugo potom on i mladoženja bili su na ratnoj nozi. Alfonso je prvo pretučen na ulici. Sa razbijenom glavom i jezivim ranama po telu.donet je polumrtavu u papinu palatu gde su mu u pomoć pritekli vatikanski gardisti.
Ranjenika je prihvatila Lukrecija i okružila sa 16 dobro naoružanih vojnika. Cezarovi ljudi su iskoristili povoljnu priliku i usmrtili zeta. Priča je ispredena da je pao s kreveta, obnovio rane i umro usled obilnog krvarenja. Lukrecija je bila očajna i ogorčena, pa se skrhana bolom povukla tiho u sumorni zamak Nepi.

Familie Borgia

​

​

Po treći put Lukrecija se udala za Alfonsa, sina vojvode od Ferare. I dalje je bila predmet ogovaranja i spletki, a mnogi su je vezivali za pesnika Pjetra Bemba. Za njegovu poeziju se verovalo da je velikim delom inspirisan časovima strasti provedenim u Lukrecijinom naručju. Još opasnije je bilo prijateljstvo koje je gajila prema pesniku Erkolu Stronciju. Užasan skandal je izbio kad je Stroncijev leš, umotan u ogrtač, sa znacima surovog nasilja, nađen na ulici. Oni koji su mrzeli i samo ime Bordžija verovali su da je Lukrecija organizovala ubistvo, jer je bila ljubomorna pošto je čula da pesnik namerava da se ženi.​

​

Živela je u Ferari, imala je brojnu decu. 15. jula 1519, posle jednog preranog porođaja, dobila je groznicu i umrla u 39. godini.​

dobila je groznicu i umrla u 39. godini.

Izvor:ALEA

 

[anuška]

Kleopatra

Kleopatra je svojim političkim, ali i ljubavnim umijećem nepovratno oblikovala povijest Egipta i Rimskog carstva


Povijest je puna velikih žena koje su određeni način oblikovale povijesne događaje koji su pak utjecali na cijeli svijet. Jedna od njih sigurno je Kleopatra, koja je svojim političkim, ali i ljubavnim umijećem nepovratno oblikovala povijest Egipta, ali cijelog Rimskog carstva koje je tada zauzimalo većinu poznatog svjetskog prostora.

Njezino puno ime bilo je Kleopatra VII Filopator, potjecala je iz grčke dinastije Ptolomeja ili Ptolomejevića i bila je posljednja egipatska faraonka.

Iako, postoje određeni zapisi o njoj kao vladarici i kao osobi i ženi, a zabilježili su ju njeni suvremenici, kronolozi i povjesničari, oni su još uvijek nedostatni da bi se složila potpuna slika o njezinom liku i dijelu. No, nepobitna je činjenica da je ona žena koja je stvarala povijest.

Teški dani mlade vladarice

Kleopatra VII Filopator rodila se krajem 69. godine prije Krista ili početkom 70. godine p.k., te umrla 12. kolovoza 30. godine prije Krista. Kao što smo već spomenuli bila je pripadnica dinastije Ptolomejevića, grčke, odnosno makedonske obitelji, koja je potjecala direktno od jednog od generala Aleksandra Velikog, kojemu je pripalo područje Egipta nakon njegove smrti. Ponosni što su Grci, Ptolomejevići iako si bili egipatski vladari nisu govorili egipatskim jezikom nego grčkim, na što se Kleopatra nije obazirala, nego je naučila i govorila egipatski, a otišla je i korak dalje, te se proglasila reinkarnacijom egipatske božice Izis.

Kleopatrin otac bio je faraon Ptolomej XII, dok identitet Kleopatrine majke nije potvrđen, ali se vjeruje da se radilo o Kleopatri V Trifenoj, sestri ili sestrični Ptolomeja XII, ili pak se radilo o drugoj članici obitelji Ptolomejević, odnosno kćerki Ptolomeja X i Kleopatre III Filopator i to pod uvjetom da Kleopatra V nije bila njihova kćer.

Kleopatra je započela svoju vladavinu uz svojeg oca, a nastavila ju je kasnije sa svojom mlađom braćom, Ptolomejem XIII i Ptolomejem XIV, s kojima je u određenim razdobljima vladavine stupila u brak, no kako su bili mnogo mlađi od nje, odnosno djeca, nisu bili dorasli izazovima vladavine. Ono što je potrebno naglasiti je su incestoidni brakovi na egipatskom dvoru bili sasvim uobičajena pojava, a brakovi su često sklapani dok su još bili djeca i to najčešće bog smrti faraona ili nekih drugih političkih ambicija.

Kada je Ptolomej XII umro 51. godine prije Krista, prema njegovim željama, 18-godišnja Kleopatra i 10-godišnji Ptolomej XIII za kojeg se udala postali su združeni vladari. Prve tri godine njihove vladavine bile su vrlo teške zbog ekonomskih poteškoća, bolesti, premalog vodostaja Nila i političkih konflikata. Iako je bila udana za svojeg mlađeg brata prema egipatskim običajima, vrlo brzo je dala do znanja da ne namjerava svoje političke ambicije dijeliti s njim, pa su sredinom 51. godine p.K. njihovi odnosi u potpunosti zaoštreni. Izostavila je njegovo ime iz službenih dokumenata, a njezino lice se pojavilo na kovanicama, što je do tada bilo protivno tradiciji njezine obitelji u kojoj su ženske vladarice bile u podređenom položaju u odnosu na muške vladare.

Godinu dana poslije, sukobila rimskim generalom Anulusom Gabiniusom i njegovim trupama koje su bile u Egiptu već pet godina, od kada su pomogle njezinom ocu da ponovno dođe na vlast. Upravo zbog tog sukoba i podijeljenosti dvora, odnosno dvorskih političkih moćnika kojima je bilo lakše upravljati njezinim nedoraslim bratom, nego odraslom ženom, 48. godine p.K. morala je pobjeći iz dvora u izgnanstvo.

Kleopatra i Cezar

Tijekom Kleopatrina izgnanstva, došlo je do civilnog rata u Rimskom carstvu i kojem su bili glavni protivnici Gaj Julije Cezar i Pompej Magnus. Najveća bitka, poznata kao „Bitka kod Farsala“ koja je rezultirala pobjedom Cezarovih snaga, završila je bijegom Pompeja u Egipat, točnije Aleksandriju, gdje je planirao tražiti utočište. Pompej je bio ubijen čim je zakoračio na egipatsko tlo, od strane jednog od svojih zapovjednika, koji je stao na stranu tada 13-godišnjeg Ptolomeja. Još uvijek dijete i politički neiskusan, Ptolomej je mislio da će s tim činom pasti u milost Cezara koji je Pompeju bio za petama, no to se nije dogodilo.

Kada je dva dana poslije Cezar stigao u Egipat i saznao za smrt Pompeja, razbjesnio se. Naime, makar mu je Pompej bio protivnik, bio je također ugledan senator i udovac njegove jedine legitimne kćerke Julije, koja je umrla rađajući njihovog sina. Cezar je tada okupirao Egipat, zaplijenio državnu blagajnu i postavio sebe za arbitara u sukobu između Ptolomeja i Kleopatre.

Kleopatra je tada odlučila iskoristiti sve svoje prednosti koje je imala u odnosu na svoje mlađeg brata. Jedna od najpoznatijih priča je kako je Kleopatra prokrijumčarena u odaje Cezara. Prema legendi, s obzirom da nije imala pristup dvoru, gdje je odsjedao Cezar, pa tako i Ptolomej, straža od Cezara unesla ju je zamotanu u tepih koji je njemu bio dostavljen kao poklon. Kada je Cezar zapovjedio straži da odmotaju tepih, iz njega je izašla Kleopatra. Cezar je navodno bio očaran Kleopatrom, te su koliko se čin,i odmah postali ljubavnici, a devet mjeseci poslije, Kleopatra je rodila njihovog sina Cezariona, što znači „mali Cezar“.

Zbog toga je i Cezar odustao od svojih planova da anektira Egipat i pripoji ga Rimskom carstvu, nego je podržao Kleopatrino vraćanje na prijestolje. Nakon rata koji je trajao šest mjeseci između Ptolomeja XIII i Rimske vojske, Ptolomej je utopljen Nilu. Cezar je uistinu vratio Kleopatru na prijestolje oženivši ju za još mlađeg brata Ptolomeja XIV, koji je postao njen suvladar.

Kleopatra i Marko Antonije

Kleopatra je željela da Cezar njihovog sina Cezariona proglasi nasljednikom, no on je to odbio te je nasljednikom proglasio svojeg pranečaka Oktavijana.Zanimljivo je spomenuti da je Kleopatra posjetila i Rim sa svojim sinom i bratom (i suprugom) Ptolomejem XIV, te je odsjela u jednoj od Cezarovih kuća. Naravno to je sve izazvalo skandal, jer je Cezar bio oženjen. Čak je i Ciceron u svojim pismima pisao kako je mrzio egipatsku kraljicu. Kada je Cezar 44. godine p.K. ubijen na stepenicama Senata, Kleopatra je bila u Rimu, no odmah nakon toga se vratila u Egipat.

Nakon povratka, umro je Ptolomej XIV. Navodno ga je otrovala sama Kleopatra i proglasila je svojeg sina suvladarom. U Rimskom carstvu nakon ubojstva Cezara ponovno je započeo građanski rat na čelu s Oktavijanom i Markom Antonijem (Cezarovci) s jedne strane, te Brutom (ubojicom Cezara) i Kasijom s druge strane. Naravno, Kleopatra je stala na stranu Cezarovaca, te im financijski pomagala tijekom rata, u zamjenu za njihovo priznavanje njezinog sina kao suvladara.

Marko Antonije 41. godine p.K., kao jedan od vladara drugog brijumvirata, poslao je izaslanika Quintusa Delliusa u Egipat, koji je trebao pozvati Kleopatru u grad Tarzu, gdje se trebala sastati s Marko A. i odgovoriti na pitanja o svojoj odanosti, jer se naime špekuliralo da je u određenom periodu građanskog rata platila dosta novaca i suprotnoj strani. No, koliko se čini, pravi razlog zbog čega ju je Marko A. Pozvao u Tarzu je što je želio njezinu pomoć u ratovanju protiv Perzije.

Kleopatra je u Tarzu doputovala u velikom stilu i zavela još jednog velikog rimskog vojskovođu, koji se s njom proveo zimu s 41. na 40. godinu p.K. u Aleksandriji. Krajem 40. godine p.K. Kleopatra je rodila Marku Antoniju blizance, sina Aleksandra Heliosa i Kleopatru Selenu II, no u to vrijeme on više nije bio u Egiptu. Četiri godine kasnije, Marko Antonije ponovno je posjetio Egipat, gdje je obnovio vezu s kleopatrom, oženio se za nju prema egipatskim ritualima, te je Aleksandrija od tog trenutka postala njegov dom. Inače, Marko A. u to vrijeme bio oženjen za sestru od Oktavijana, svojeg saveznika.

Kleopatra je Marku A. rodila još jednog sina Ptolomeja Filadelfusa. Godine 34. prije Krista, nakon što je Marko A. pokorio Armeniju, Kleopatra i Cezarion su okrunjeni za vladare Egipta i Cipra, Aleksandar Helios je okrunjen za vladara Armenije i Perzije, Kleopatra Selena II je okrunjena za vladaricu Libije, a Prolomej Filadelfus je okrunjen za vladara Fenicije, Sirije i Cilicije. Kleopatra je, također, od Marka A. dobila titulu „Kraljica svih kraljeva“.

U Rimu su nakon toga počeli strahovati da Kleopatra planira osvetnički rat, ujediniti sve istočne zemlje protiv Rima, te sebe ustoličiti za caricu i stvoriti novo carstvo. Odnosi između Oktavijana i Marka Antonija su se raspadali, a do konačnog kraha došlo je 33. godine p.K., kad je Oktavijan poveo rat protiv Egipta.


Povijesna pomorska bitka kod Akcija dogodila 31. godine p.K., kada je flota Marka A. pobijeđena. Neki izvori govore kako je Kleopatra tamo bila prisuta i sa svojom flotom, ali kada je vidjela da će bitka biti izgubljena – pobjegla. Marko A. navodno ju se slijedio, napustivši bitku, ali za to ne postoje nikakvi dokazi, a povjesničari kažu da su za takav scenarij vrlo male šanse. Nakon bitke, Okravijan je napao Egipat, a kako se približavao Aleksandiji, navodno je Antonijeva vojska prešla na stanu Oktavijana.

Ugriz zmije

Postoji nekoliko verzija oko smrti Kleopatre, a najpoznatija je ona u kojoj je dopustila da ju ugrize zmija, nakon pogibije Marka Antonija. Oktavije ju je navodno zarobio, a plan mu je bio da ju odvede u Rim kao vlastiti trofej. Druge verzije govore da je bila otrovana, zatim da ju je ubio sam Marko Antonije ili pak da se sama otrovala, jer smrt od uboda egipatske kobre je vrlo bolna i dugotrajna. Nakon smrti Kleopatre, ubijen je i njezin sin Cezarion, a troje djece Marka Antonija je pošteđeno, te odvedeno u Rim, gdje se o njima brinula žena Marka Antonija, Oktavija, ujedno i sestra Oktavijanova sestra.

Legende o ljepoti

Tijekom stoljeća mnogo se nagađalo o njezinoj ljepoti i šarmu. Prema nekim opisima bila je vrlo lijepa. Cezar ju je upoznavao kada je bila još uvijek vrlo mlada, svega 21. godinu, te je bila još uvijek vrlo neiskusna u aferama, no kada je išla u posjetu Marku Antoniju, bila je u dobi kada žena dosegne svoju najveću ljepotu. U drugim opisima rečeno je da Kleopatra nije bila ljepotica, no da je privlačila svojim šarmom i ljepotom izražavanja i ljupkim manirima. Drugi su ju opisivali i kao ljepoticu koja je osvajala svojim šarmom.
Izvor :Žena.hr

(vam)

 

[jasna949]

 

[anuška]

ANNE BOLEYN

Anne Boleyn, 1. markiza od Pembrokea (Ana Bolen; 1501/1507-19. maj 1536) bila je engleska kraljica kao druga supruga engleskog kralja Henrika VIII i žena koja se danas smatra odgovornom za odvajanje engleskog katoličanstva od rimokatoličanstva, te za kasnije uspostavljanje protestantizma u tudorskoj Engleskoj.
Anne je bila prva Engleskinja koju je plemkinjom učinio sam kralj; kao njegova ljubavnica i savjetnica u Francuskoj nosila je titulu markize od Pembrokea. Boleyinino oplemenjivanje je bilo samo korak ka njenoj krunidbi za kraljicu Engleske 1. juna 1533. godine, nakon što se 25. januara tajno, a 28. maja iste godine javno udala za kralja koji je poništio svoj brak sa infantom Katarinom od Aragona. Javno vjenčanje je bilo neophodno budući da je Anne bila trudna, te je Henrik želio da njihov sin bude rođen u zakonitom braku kako bi naslijedio krunu. U septembru 1533. Anne je rodila djevojčicu, buduću englesku monarhinju Elizabetu I. Usprkos brojnim trudnoćama, Anne nije, kao ni njena prethodnica, uspjela Henriku podariti sina, zbog čega je on 19. maja 1536. njihov brak poništio, a Anne dao pogubiti u tvrđavi Tower of London pod optužbom za preljub, incest, i veleizdaju.
Henrikov brak sa Annom i njeno kasnije smaknuće bili su dio početka složenog političkog i religijskog ustanka zvanog reformacija. Iako je njen brak na kraju doveo do uspostave protestantizma u Engleskoj, Anne nikada nije postala protestantkinja. Kao kraljica držala je stav da papstvo kvari kršćanstvo, ali njena posvećenost

Katoličanstvu ogledala se u veličanju Djevice Marije tokom njene krunidbene ceremonije. [1] Zbog svoje umiješanosti u crkvene reforme smatra jednom od najuticajnijih supružnika engleskih vladara.

Život prije upoznavanja Henrika VIII

Porodica


Grb porodice Boleyn
Annini roditelji bili su Thomas Boleyn, vikont Rochford, i ledi Elizabeth Howard. Godina njenog rođenja je nepoznata; historičari su do danas iznosili teorije prema kojima je mogla biti rođena između 1499. i 1512. godine, dok se savremeni historičari koncentriraju na razdbolje između 1501. i 1507. Godine. Tačno mjesto njenog rođenja kao ni godina nisu poznati, ali se prepostavlja da je, ako je rođena prije 1505, njeno mjesto rođenja Blickling Hall u Norfolku, a ako je rođena poslije 1505, onda je to Hever Castleu u Kentu.
Anne je imala jednu sestru, Mary Boleyn, i jednog brata, Georgea Boleyna, rođenog oko 1504. godine. [1] Nije sigurno ko je od njih bio najstariji, niti ko je bio najmlađi; Maryina djeca i ostatak porodice Boleyn bili su sigurni da je Mary bila najstarija. [1][2]
Porodica Boleyn je u trenutku Anninog rođenja bila jedna od najviiših aristokratskih porodica u Engleskoj. Iako se tradicionalno smatralo da se Annin pradjed, prije nego što je postao lord gradonačelnik Londona, bavio prodajom vune [2][3], Anne je bila mnogo višeg roda od Jane Seymour i Katherine Parr, kasnijih supruga Henrika VIII.
Djetinjstvo u Holandiji


Mary Boleyn, Annina sestra i Henrikova kratkotrajna ljubavnica
Annin otac bio je cijenjen diplomata koji je poznavao veliki broj evropskih jezika. Bio je miljenik Henrika VII, a karijeru je nastavio za vrijeme vladavine Henrika VIII, za razliku od mnoštva političara koje je Henrik smijenio po dolasku na tron. Thomasov šarm i profesionalnost osvojili su mnoge ljude u Evropi, uključujući nadvojvotkinju Margaretu Austrijsku. Ona je tada upravljala Holandijom u ime svoga oca kao regent i bila je toliko oduševljena Thomasom da je njegovoj mlađoj kćerki ponudila da živi na njenom dvoru. Djevojčica je inače morala imati najmanje dvanaest godina da bi dobila tu čast, ali Anne je izgleda bila malo mlađa, pošto ju je nadvojvotkinja tepala obraćajući joj se sa "La Petite Boleyn". [1][4] Svojim manirima i učenošću ostavila je dobar dojam u Holandiji, gdje je živjela od proljeća 1513. do zime 1514. godine, kada ju je otac poslao u Pariz radi daljenjeg školovanja.
Život u Francuskoj ]


Portret naslikan u 17. vijeku koji Anne prikazuje kao djevojčicu na francuskom dvoru obučenu u francusku odjeću iz 17. vijeka.
U Parizu, na francuskom dvoru, već je bila njena sestra Mary. Thomas Boleyn je povukao veze kako bi osigurao da njegove kćeri budu dvorske dame Mariji Tudor, mlađoj sestri kralja Henrika VIII, koja je tada bila kraljica Francuske kao supruga Luja XII.
Dva mjeseca nakon dolaska sestara Boleyn na francuski dvor umro je kralj Luj XII, čime je njihova zemljakinja prestala biti kraljica. Marija Tudor se vratila u Englesku, a Anne i njena sestra su ostale služiti kao dvorske dame nove kraljice, bretonske vojvotkinje Klaudije. Radila je i kao prevoditeljica kad god bi neki ugledni Englezi odsjedali na francuskom dvoru. Pod skrbništvom kraljice Klaudije usavršila je svoje poznavanje francuskog jezika, naučila mnoge francuske običaje, te razvila istančan modni ukus koji ju je proslavio. U Francuskoj se upoznala sa kraljevom sestrom, Margaretom Angulemskom, poetom i sponozoricom humanista, koja je poticala Annin interes za poeziju i literaturu. [3] Margaretino kontroverzno djelo zvano Ogledalo grešne duše, kojeg su rimokatolički teolozi proglasili herezom, Anne Boleyn je donijela u Englesku, gdje ga je nakon njene smrti na engleski jezik prevela njena kćerka.
Annino obrazovanje u Francuskoj veoma joj je pomoglo na engleskom dvoru. Njen modni stil i ukus inspirirao je nove trendove u visokom društvu. Englezi su hvalili i njeno plesno umijeće. [2] Anne nije bila iznimno lijepa, te su joj stoga ove vještine i šarm bile od velike koristi. Za vrijeme boravka u Francuskoj posvetila se vjeri i počela zanimati za renesansni humanizam.
Njeno školovanje u Parizu završilo je u zimu 1521. godine, kada se po očevoj naredbi vratila u Englesku isplovivši iz francuskog grada Calaisa, koji je tada još uvijek bio u posjedu Engleza. [5]
Pregovori za brak sa grofom od Ormonda [uredi]

Anne se vratila u Englesku po očevom naredbi, kako bi se udala za svog rođaka u Irskoj, Jamesa Butlera. Njihov brak predstavljao je moguće rješenje prepirke porodice Boleyn i James Butlera oko titule i zemlje koja je pripadala grofoviji Ormonde. Sedmi grof od Ormonda umro je 1515. godine, ostavivši svoje dvije kćerke, Margaret Boleyn i Anne St. Leger, za nasljednice. [6] U Irskoj je Piers Butler, dalji rođak 7. grofa od Ormonda, zatražio titulu za sebe. Annin otac, sin starije kćerke Margaret, tome se usprotivio i žalio bratu svoje žene, vojvodi od Norfolka. Vojvoda od Norfolka je o sporu obavjestio kralja, koji je, plašeći se izbijanja građanskog rata u Irskoj, aranžirao brak između Piersovog sina i Anne; ona bi svoje pravo na grofoviju donijela kao miraz i time okončala spor. Plan je završio neuspjehom iz nepoznatih razloga. [2]
Uspon na engleskom dvoru [uredi]


Anna Bullen
Anne se prvi put pojavila na Henrikovom dvoru u martu 1522. godine, kada je na maskembalu bila u pratnji kraljeve mlađe sestre Marije, tada vojvotkinje od Suffolka, nekoliko drugih uglednih dama i svoje sestre Mary, koja je tada bila Henrikova ljubavnica. Annina sestra Mary se udala nedugo nakon Anninog dolaska na dvor. Henrik se nije potrudio naći bolju priliku za udaju Mary; oženio ju je plemić niskog ranga, a nedugo zatim rođen je sin Henry za kojeg se sumnjalo da je kraljev. [3]
Anne je nedugo po dolasku na Englesku dobila prvog udvarača: Henry Percya, sina 5. grofa od Northumberlanda. Vrsta njihovog odnosa je ostala nepoznata. Svećenik po imenu George Cavendish, prijatelj Henrya Percya kojem je Anne bila antipatična, bio je uvjeren da Percy i Boleyn nisu bili ljubavnici i da njihova veza nije bila seksualna. [1][2] Njihova veza je prekinuta 1523. godine nakon što je Percyev otac odbio podržati njihove zaruke. Prema Cavendishu, Anne je nakon prekida veze sa lordom Percyem nakratko napustila dvor i neko vrijeme provela na svom porodičnom imanju. [7] Po povratku na dvor oko sebe je okupila veći broj prijateljica i udvarača. Anne je postala poznata po svojoj sposobnosti da muškarce drži dovoljno blizu da održi svoju popularnost, a dovoljno daleko da ne bude predmet tračeva. Njen rođak ju je u tom periodu opisao kao naizgled tihu i umjerenu, a zapravo nepokorivu i tvrdoglavu. [1]
Henrik je Anne počeo primjećivati 1525. godine. Poučena sestrinim gorkim iskustvom odbačene ljubavnice, Anne je odbijala Henrika i odupirala se njegovim pokušajima da je zavede, što je njega još više privlačilo. Njegove pokušaje ona je obarala govoreći mu da će radije izgubiti svoj život nego svoje principe.
Izvor:Wikipedija

 

[anuška]

Predbračna veza sa Henrikom

Kraljeva ljubavnica


Henrik VIII
Prije nego što je kralj Henrik VII, otac Henrika VIII, preuzeo englesku krunu, u Engleskoj se vodio dug i iscrpljujući građanski ratovi zvani Ratovi dviju ruža, u kojima su se za englesku krunu borile dvije dinastije. Henrik, čija su sva djeca sa Katarinom Aragonskom osim ledi Marije umrla u djetinjstvu, želio je izbjeći takav scenarij. [8] Anne je vidjela svoju priliku u Henrikvoj opsesiji sinom, te postala odlučna u svojoj namjeri da mu se preda tek kada je oženi i učini kraljicom.
U međuvremenu Londonom je harala misteriozna bolest koja se manifestirala iznenadnim znojenjem i čije bi žrtve umirale nekoliko sati nakon pojave simptoma. Henrik je napustio opustošeni dvor na vrijeme, ali Anne se zarazila i preživjela bolest u junu 1528. godine. Anne je tada liječio jedan od najboljih kraljevih liječnika. [3] U početku je Anne držana u pozadini, ali do 1528. znalo se za Henrikove namjere da je oženi. Anne je podržavavala njena koristoljubljiva rodbina, ali do tada je našla pristalice i među velikim brojem dvorjana. Kraljeva ljubavnica je uživala u svom novom tretmanu - Henrik je plaćao, a ona gomilala haljine, krzna i nakit. Henrik je običavao ručati sa njom privatno, a plaćao je i njene kockarske dugove. Anne je pratila Henrika na raznim svečanostima, a Katarina je često bila potpuno ignorirana.
Henrikova rastava

Henrik je ubrzo nakon povlačenja bolesti počeo tražiti razlog da se rastavi od Katarine i oženi Anne, za koju je vjerovao da će mu roditi sina. Od Pape je zatražio poništenje braka, tvrdeći da je Katarina lagala kada je izjavila da njen prvi brak nije bio konzumiran. Pošto je Katarina kratko vrijeme bila udata za Henrikovog starijeg brata Artura, morala je dokazati da je ostala djevica. U protivnom, njen brak sa Henrikom bi se smatrao incestom. Papa, međutim, nije bio u mogućnosti Henriku dati poništenje braka budući da je Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva, kome je Katarina bila tetka, tada držao Rim u svojoj šaci. Henrik tada zadatak traženja poništenja braka povjerava Thomasu Wolseyu, nadbiskupu od Yorka.



Katarina Aragonska, prva supruga Henrika VIII
Papa je Henriku zabranio sklapanje novog braka sve dok se u Rimu ne donose odluka o njegovom braku sa Katarinom. Wolsey nije odobravao Henrikovu vezu sa Anne i želio je za kralja aranžirati brak sa francuskom princezom kako bi poboljšao odnos sa Francuskom, što je trajno oštetilo njegov odnos sa Anne. Ona je vršila pritisak na Wolseya sve dok ga Henrik, smatrajući ga nesposobnim, nije otpustio 1529. godine. Wolsey je nakon toga molio Anne da mu pomogne vratiti se na svoju prijašnju poziciju, ali ona to odbija, nakon čega Wolsey započinje tajne dogovore sa papom sa ciljem protjerivanja Anne iz Engleske. Njegovi planovi su bili otkriveni, te je Henrik naredio njegovo hapšenje. Da nije umro od nepoznate bolesti 1530, vrlo je vjerovatno da bi bio pogubljen zbog veleizdaje. [9] Kako se otarasila Wolseya, Anne je dobila veći uticaj na vjersku i državnu politiku. Po smrti nadbiskupa od Canterburya, Anne je na tu poziciju postavila Thomasa Cranmera, prijatelja svoje porodice.
Godinu dana kasnije Henrik je prekinuo bračni život sa Katarinom i nju iselio u zamak Kimbolton, a njene sobe na dvoru poklonio Anni. Narod je, međutim, podržavao Katarinu. Jedne večeri u jesen 1531. godine, dok je Anne večerala uz rijeku na očevom imanju, napala ju je velika grupa bijesnih žena, kojima je jedva uspjela pobjeći brodom. [2]
Cijela katolička Evropa je sada bila okrenuta prema Anne i gledala je kao uljeza; Katarinina skromnost i religioznost očaravale su Evropu već tri decenije. Katarina je Anne nazivala "sramotom kršćanskog svijeta". Katarina je imala veliki broj pristalica, ali niko se nije usuđivao ustati protiv Henrika. Ustvari, jedino što je Anne tada čuvalo bila je Henrikova zainteresiranost za nju.
Markiza od Pembrokea

Prije odlaska u Calais, Henrik je Anne počastio titulom markize od Pembrokea, učinivši je prvom ženom koja je oplemenjena direktno od strane monarha, a ne naslijeđem ili brakom. Svečanost dodjeljivanja markizata održana je u starom gradu Windsoru u nedjelju 1. septembra 1532. godine. [2][10] Pembroke je bio od emocionalne važnosti za porodicu Tudor; Jasper Tudor, brat Henrikovog djeda po ocu, Owena Tudora, nosio je titulu grofa od Pembrokea. [2] Zajedno sa titulom Anne je dobila pet kuća u Velsu, dvije u Essexu, i dvije u Hertfordshireu, a ranije iste godine dobila je dvije kuće u Middlesexu. [2] Zemlja koju je dobila donosila je više od hiljadu funti godišnje.
Konferencija u Calaisu


Historičar Eric Ives ovaj portret smatra najvjerodostojnijim opisom Anne Boleyn
Za razliku od Henrikove prve žene, Anne je ohrabrivala alijansu sa Francuskom, koja joj je još u djetinjstvu prirasla srcu. Uspostavila je prijateljski odnos sa francuskim ambasadorom, uz čiju je pomoć organizirala međunarodnu konferenciju u Calaisu godine 1532. godine. Henrik se nadao da će na toj konferenciji dobiti podršku francuskog kralja Franje I po pitanju braka sa Annom.
Annina je rodbina također izvukla korist iz njenog odnosa sa kraljem. Njen je otac, već vikont Rochford, postao grof od Wiltshira i grof od Ormonda, ali je njegova titule ipak ostala niža od Annine markiške titule. Na veličanstvenom banketu povodom uzdizanja Thomasa Boleyna na nivo grofa Anne je imala prednost nad vojvodama i vojvotkinjama, te je sjedila na počasnom mjestu pored kralja, koje je obično bilo rezervisano za kraljicu. [12] Zahvaljujući Anninom uplitanju, njena sestra Mary, sada već udovica, počela je primati godišnju penziju od 100 funti, a Maryin je sin, za kojeg pojedini današnji historičari kažu da je bio jedan od dva Henrikova vanbračna sina, dobio besplatno školovanje u prestižnom cistercitskom manstiru.
Konferencija u Calaisu bila je politički trijumf, budući da je francuska vlada konačno dala podršku Henriku u ostvarenju njegovih ciljeva. [2] Odmah po povratku u Englesku, Henrik je tajno oženio Anne. [10] Anne je ubrzo zanijela, pa je vjenčanje ponovljeno 25. januara 1533. Kako je Anne nosila sina i prijestolonasljednika (što je Henrik tada mislio), javno vjenčanje se moralo održati, i to brzo.
Brak

Thomas Cranmer, novi nadbiskup od Canterburyia, objavljuje da novoosnovana Crkva Engleske priznaje samo suverena, tada Henrika VIII, za svog vrhovnog poglavara, čime se prekida Papin autoritet u Engleskoj. Ovaj događaj obilježio je trajni raskid sa Rimokatoličkom Crkvom. Brak Henrika i Katarine je proglašen nevažećim 23. maja, a samo pet dana poslije, 28. maja, ozakonjen je brak Henrika i Anne. [5]
U međuvremenu Dom naroda je zabranio kontakt sa Rimom. Papa Klement VII je tada preduzeo drastičnu mjeru - ekskomunicirao je Henrika VIII i Thomasa Cranmera, čime je formalno katolicima bio zabranjen kontakt sa njima, i istovremeno je brak Henrika i Anne proglasio nezakonitim i nepostojećim. Henrik je odgovorio protjerivanjem papinog izaslanika iz Engleske i prekidanjem svih odnosa sa Rimom. Anne, Cranmer i Cromwell bili su oduševljeni tokom situacije. Vijesti o početku reformacije u Engleskoj proširile su se Evropom brzo, a Anne je bila slavljena kao protestantska junakinja. Neki smatraju da je čak i Martin Luther njenu krunidbu vidio kao dobar znak.
Izvor:Wikipedia

 

[anuška]

Krunidba

​

četvrtak, 29. maja, engleski plemići zakleli su se na vjernost novoj kraljici. [13] Veličanstvenoj ceremoniji krunidbe nove kraljice prethodila je parada ulicama Londona; Anne, obučena u hermelinsko krzno i duge, crne kose puštene kao što je običaj pri krunidbi kraljice, ulicama je nošena na otvorenom, bogato ukrašenom nosilu.
Anne je okrunjena i pomazana za kraljicu Engleske u nedjelju, 1. juna 1533. godine, u Westminsterskoj opatiji. Anninu krunu nosio je vojvoda od Suffolka, suprug Henrikove sestre, a njena dva žezla nosila su dvojica grofova. [13] Stara vojvotkinja od Norfolka čuvala je kraljičinu dugačku haljinu od skupog hermelinskog krzna. [13] Anne je na glavi nosila vijenac ispunjenu biserima i dragim kamenjem. [13] Za Annom je išlo deset dama, a iza njih sve njene dvorjanke obučene u haljine od bijelog baltičkog krzna. [13] Okrunili su je i pomazali nadbiskup od Canterburya i nadbiskup od Yorka, nakon čega su joj grofovi predali žezla. [13] Kao i njena prethodnica, Anne je bila pomazana dva puta: prvi put po glavi, a zatim po grudima. [14] Nakon krunidbe, prilikom koje su isticani simboli i ikone Djevice Marije [1], održana je misa.
Za razliku od svih ostalih supruga kraljeva, Anne je okrunjena krunom Edvarda Ispovjednika, koja je inače bila rezervisana za monarhe. Izvori iz 16. stoljeća ne spominju ovu činjenicu kao anomaliju, iako je Anne bila prva žena okrunjena najsvetijim predmetom kraljevske regalije. Prema jednoj teoriji, Anne je okrunjena krunom Edvarda Ispovjednika zato što je njena trudnoća bila vidljiva, a ona je nosila budućeg monarha. [14]
Na dan Annine krunidbe, Katarini je i zvanično oduzeta titula kraljice, a na isti dan njena kćerka Marija je proglašena vanbračnom i izbačena iz nasljednog niza. Bez obzira na to, Katarina je sebe nastavila smatrati kraljicom i Henrikovom jedinom zakonitom ženom, a svoju kćerku je potajno ohrabrivala da sebe naziva engleskom princezom i nasljednicom. Nijedna od njih nije nikada priznala Anne za svoju kraljicu.
Usprkos činjenici da Henrik nije štedio na Anninoj krunidbi, želeći veličanstvenom krunidbom supruge dokazati zakonitost i valjanost njihovoga braka, ceremonija je bila neuspješna. Anne, tada već dva mjeseca trudna, ostala je nepopularna u narodu koji je i dalje suosjećao sa Katarinom.


Nova engleska kraljica

Anne je uživala u svojoj ulozi kraljice mnogo više nego Katarina, što je oslikavao njen moto "Najsretnija" (en. "The Most Happy"), koji je predstavljao kontrast prema Katarininom "Ponizna i odana" (en. "Humble and Loyal"). Imala je i mnogo više sluga od bivše kraljice: preko 250 ljudi ispunjavalo je njene lične potrebe, šezdeset dama pratilo ju je na javnim događajima, i nekoliko kapelana za njene vjerske potrebe.



Annin rukopis

Kao kraljica predsjedala je veličanstvenim dvorom, trošila velike sume novca na skupe haljine, nakit, šešire, jahaću opremu i najbolji namještaj koji se proizvodio u svijetu. Mnogobrojne palače su renovirane da bi udovoljile njenom ukusu. [1] Katarinin simbol, šipak koji je predstavljao njeno porijeklo sa Mediterana, zamijenjen je Anninim simbolom sokola. Anne je posjedovala i knjigu sa ilustracijom sokola koji kljuca šipak. [15]
Bila je duboko potresena kad je uhvatila muža u očijukanju sa dvorskom damom, što je uzrokovalo prvu ozbiljnu svađu kraljevskog para. Henrik se potrudio da smiri Annu jer nije želio da išta ugrozi njenu trudnoću. Henrik je, ustvari, bio vrlo vjeran muž u usporedbi sa ostalim kraljevima, ali Anne je bila isto toliko ljubomorna i na svaki Henrikov flert odgovarala je burno.

Rođenje djeteta i odnos sa Marijom

Nakon krunidbe, Anne se povukla u Henrikovu najdražu palaču Greenwichu i počela pripremati za rođenje svog prvog djeteta. Prema običaju, jedan mjesec trudnoće provela je u jednoj sobi.


Palača Placentia, u kojoj je Anne rodila buduću Elizabetu I

Prvo dijete kraljevskog para rođeno je nešto ranije nego što je bilo očekivano, 7. septembra 1553 između tri i četiri sata poslijepodne. Bila je to djevojčica, princeza Elizabeta, imenovana po Henrikovoj majci, Elizabeti od Yorka. Henrik nije štedio novca za novorđenčetovo krštenje; Elizabeta je sada bil prva u nasljednom nizu, iako se on nadao da to neće ostati tako zadugo.
Anne se ipak bojala da će Marija, njena pastorka, predstavljati prijetnju Elizabetinoj poziciji nasljednice. Henrik je zato otpustio sve sluge ledi Marije i poslao je u zamak Hatfield, gdje je zajedno sa ostalom poslugom dvorila svoju dvadeset godina mlađu polusestru. Anne je bila brižna majka koja je često posjećivala svoju kćerku i pritom se redovito sukobljavala sa pastorkom. [3] Marija joj se obraćala sa "očeva kurvo", dok je Anne nju zvala "prokleto kopile". [3] Marija je bila ustrajna u odbijanju da prizna svoju maćehu za kraljicu i svog oca za vrhovnog vjerskog poglavara.
Anne jeste pokušala popraviti svoj odnos sa Marijom, pod uslovom da je ona prizna za kraljicu, što je Marija odlučno odbijala. Anne je gurala svoju kćerku Elizabetu ispred Marije kada god je to bilo moguće i tiho je ohrabrivala Henrika da favorizira Elizabetu, jer je to bio jedini način da se ona sama održi na dvoru. Nekoliko kasnijih trudnoća završilo je ili pobačajem ili rođenjem mrtvorođenih sinova, što je Henrika podsjetilo na njegov neuspjeli brak sa Katarinom. Anne nije uspjela u jedinom zadatku koji je imala kao kraljeva supruga; nije rodila zdravog sina, što je ubrzo baca u Henrikovu nemilost.

Pad u Henrikovim očima


Jane Seymour, Henrikova supruga nakon Anne Boleyn, umrla je godinu dana nakon njihovog vjenčanja, ali je uspjela roditi sina.
Kralj i kraljica su u početku uživali sretan brak, ali kasnije je njihov odnos postao hladniji. Henriku se, između ostalog, nije sviđala Annina navika da se zauzme za sebe i da mu odgovara prilikom svađe. [2]
Katarina, koja je od poništenja svog braka sa Henrikom nosila titulu princeze udovice od Velsa, umrla je 7. januara 1536. godine, a kralj i kraljica su za njenu smrt saznali sljedećeg jutra. Nakon što su čuli za njenu smrti, Henrik i Anne su se navodno nosili svijetlo žutu odjeću. Neki smatraju da je to bio njihov način da proslave Katarininu smrt [1], dok drugi upućuju na činjenicu da je žuta bila boja koja se u Španiji tada tradicionalno nosila kao crnina danas. [2] Katarinini liječnici potvrdili su da je njeno srce bilo crno, što se tada, zbog manjka znanja o raku, smatralo znakom trovanja.
Na dan Katarinine sahrane, 29. januara 1536. godine, Anne je saznala za muževu nesreću prilikom jahanja: Henrik je pao sa konja i bio teško ozlijeđen, Anne je od posljedica stresa izazvanog ovom nesrećom pobacila šest mjeseci star fetus čiji se spol mogao prepoznati - bio je to sin. [5] Ovaj gubitak smatra se početkom kraja Henrikovog drugog braka, a ono što je uslijedilo je jedan od najkontroverznijih perioda u engleskoj historiji. Sama Anne je izjavila da je "pobacila svog spasioca". Između Elizabete i pobačenog sina Anne je bila trudna dva puta; jedna trudnoća je završila rođenjem mrtvorođenčeta, a druga ili pobačajem ili također rođenjem mrtvorođenčeta. [5]
Dok se Anne oporavljala od pobačaja, Henrik je uvjerio sebe da je Bog prokleo njihov brak. Henrik je sada počeo tražiti način da prekine brak sa Annom i da pokuša dobiti sina sa drugom ženom. Jane Seymour, Henrikova nova ljubavnica, se uskoro uselila u Annine odaje. Henrik je mogao jednostavno proglasiti njihov brak prokletim i poništiti ga, kao što je učinio sa Katarinom. Međutim, poništavanje braka sa Katarinom dovelo je u neugodnu situaciju mnoštvo ljudi, budući da su u isto doba dvije žene tvrdile da su kraljice Engleske, dvije kraljeve kćerke smatrane nasljednicama, a cijela katolička Evropa bila na strani prve žene. Henrik nije želio da Anne ugrozi legitimitet njegovog sljedećeg braka, pa je zato tražio izravniji način da se riješi Anne.

Posljednji dani

Suđenje


Anne sa sestrom u Toweru, večer pred pogubljenje
Krajem aprila, flandrijski muzičar po imenu Mark Smeaton koji je radio za Anne uhapšen je i mučen sve dok nije izjavio da je bio u ljubavnoj vezi sa kraljicom. Dana 1. maja uhapšen je još jedan dvorjanin, Henry Norris, koji nije mogao biti mučen pošto je bio aristokratskog porijekla. On je porekao svoju krivicu i tvrdio da je Anne također nevina. Francis Weston je uhapšen dva dana kasnije po istoj optužnici. William Brereton, jedan od Henrikovih dvorjana, također rje optužen i uhapšen. Na kraju je za dvanaestomjesečno seksualnu vezu sa kraljicom optužen i njen vlastiti brat, George Boleyn. [5] Dana 2. maj, za vrijeme ručka, uhapšena je i Anne, te odvedena u Tower of London. Tu je doživjela nervni slom tražeći da joj se kaže za šta je okrivljena. Norrisu, Smeatonu, Breretonu, i Westonu je suđeno 12. maja, i samo je jedan, Smeaton, priznao krivicu nakon mučenja. Georgeu i Anni Boleyn suđeno je odvojeno 15. maja. Anne je bila optužena za preljub, incest, vještičarenje i urotu protiv kralja.
Iako su dokazi protiv njih bili neuvjerljivi, petorica optuženih muškaraca osuđena su na smrt od strane plemića, među kojima je bio Annin i Georgeov dajdža, vojvoda od Norfolka, i pogubljeni 17. maja. Lord i ledi Kingston, čuvari Towera, izjavili su da se Anne činila sretnom i spremnom da se suoči sa svojim smrću. Henrik je odlučio da Anne neće biti spaljena na lomači, kao što je bila uobičajena smrtna kazna za žene u to vrijeme, već da će joj biti odrubljena glava. Kada ju je lord Kingston obavijestio da je kralj odredio smrtnu kaznu odrubljivanja glave mačem umjesto običnom sjekirom, Anne je navodno rekla kako "egzekutor neće imati problema s njom, jer ona ima tanak vrat".[16]
Izvor:Wikipedija

 

[anuška]

Pogubljenje


Mjesto na kojem je stala skela na kojoj je Anne Boleyn pogubljena
Egzekutori su došli po Anne u jutro 19. maja i odveli je u Tower Green, gdje joj je trebala imati privatno i dostojanstveno pogubljenje. Anne je, u pratnji nekoliko dvorjanki, krenula prema mjestu pogubljenja, izgledajući "neuplašeno kao da ne ide umrijeti". [2] Održala je kratak govor:

"Dobri kršćanski ljudi, došla sam ovdje umrijeti po zakonu, jer po zakonu mi je suđeno umrijeti, i zato se tome neću opirati. Nisam došla ovdje da pokazujem na nekoga, niti da govorim o tome što sam optužena i osuđena da umrem, ali molim Boga da čuva Kralja i da mu podari dugu vladavinu nad vama, jer nježnijeg ni milostivijeg princa nikada nije bilo: i za mene on je uvijek bio dobar i nježan gospodar. I ako će se ijedna osoba miješati u moj slučaj, tražim od njih da sude kako najbolje znaju. I tako napuštam ovaj svijet i sve vas, i svim srcem želim da se svi vi molite za mene. O Bože smiluj mi se!" [16]​

Kleknula je na francuski način, uzdignute glave i molila se do kraja, dok su joj sluškinje skidale maramu sa glave i stavljale povez preko očiju. Njena posljednja molitva sastojala se od riječi: "Gospodinu Isusu povjeravam dušu svoju, Gospodine Isuse primi dušu moju". Egzekutor je navodno bio toliko očaran Anninom hrabrošću da je teško mogao uraditi svoj posao. Prema legendi, upitao je da mu daju mač (koji je već držao u rukama) i onda joj odrubio glavu kako Anne ne bi očekivala udarac. Pogubljenje je izvršeno samo jednim zamahom mača.
Sa druge strane Temze Thomas Cranmer je, šetajući obalom i čuvši top koji je označio Anninu smrt, sjeo na klupu i zaplakao. [11] Cranmer je podržao Henrikovu namjeru da pogubi Anne, ali ga je njena smrt ipak pogodila zbog bliskosti sa Anne i njenom porodicom. Samo nekoliko sati prije pogubljena, Cranmer je Anni oduzeo titulu kraljice, njen brak sa Henrikom poništio, a njenu kćer proglasio vanbračnom i nepodobnom za nasljeđivanje engleske krune.
Događaji koji su uslijedili

Deset dana nakon Anninog pogubljenja Henrik je oženio Jane Seymour. Jane je ubrzo po vjenčanju zanijela, rodila sina i umrla po porodu, a Henrik se ponovo oženio. Njegova peta supruga bila je Katherine Howard, Annina prva rodica, koja je također pogubljena, ali, za razliku od Anne, na osonovu istinitih optužbi. Sa njom je pogubljena i njena dvorjanka, Jane Boleyn, udovica Anninog brata.
Henrik se nije potrudio pronaći prikladan sanduk za Annino tijelo, te su njeno tijelo i glava sahranjeni jedno pored drugog u neoznačenom grobu u kapeli St Peter ad Vincula. Prilikom renovacije kapele u 19. vijeku za Anne je sagrađen mramorni grob u kojem Anne Boleyn, svojevremeno kraljica Engleske, počiva i danas.
Izgled i osobine

Boleyn nije smatrana izuzetno lijepom za doba u kojem je živjela. Jedan historičar je zaključio:

"Ona nikada nije bila opisivana kao velika ljepotica, ali čak i oni koji su je ismijavali priznavali su da je posjedovala dramatičnu privlačnost. Njena maslinasta put i ravna crna kosa davale su joj dašak egzotike u kulturi koja je mliječno-bijelu kožu smatrala neophodnom za ljepotu. Njene oči su bile posebne upadljive: 'crne i lijepe', napisao je jedan njen savremenik, dok je drugi zapazio da su bile 'uvijek najatraktivnije', i da ih je 'znala efektivno koristiti'." [17]​

Skica Annina lika
Čini se da su ljudi prije svega bili zadivljeni Anninom harizmom:

"Annin šarm nije počivao toliko na njenom fizičkom izgledu kao što jeste na njenoj živahnoj ličnosti, rječitosti, inteligenciji i eleganciji. Bila je niske i naizgled ranjive figure. Iskazivala se u pjevanju, sviranju, plesanju, i razgovoru. Ne iznenađuje što su se mladići na dvoru rojili oko nje."[3]​

Ostavila je dobar dojam svojim modnim ukusom, inspirušući mnoge engleske dame da isprobaju nove stilove u odijevanju. Budući da je bila renesansni humanista [1], Anne je često davala novac i odjeću u dobrotvorne svrhe. U mladosti su je opisivali kao "slatku i veselu" a govorili su da je uživala u kockanju, vinu i tračanju. [3] Njeni su je simaptizeri opisivali kao "hrabru i osjećajnu", a oni koji je nisu voljeli govorili su da je znala biti živčana i osvetoljubljiva:

"Činila nam se nepredvidivom - religiozna, a opet agresivna, proračunata, ali osjećajna, sa nježnošću dvorjanke i čvrstom rukom političara... Samostalna i svojeglava žena u svijetu muškaraca; žena koja je iskoristila svoje obrazovanje, stil i samu svoju pojavu kako bi nadjačala nedostatke svoga spola; iako samo skromnog izgleda, prohujala je dvorom poput oluje do samoga kralja. Možda, na kraju, zaključak Thomasa Cromwella govori najbolje: inteligencija, duh, i hrabrost."[1]​

Nakon njene smrti pričalo se da je Anne rođena sa šest prstiju na lijevoj ruci, što se tada smatralo znakom đavola. Iako je ova legenda ostala popularna, nema dokaza da je podrže. Teško je vjerovati da bi Henrik uopšte uzeo za suprugu ženu sa znakom đavola. [4] Ova je legenda vjerovatno izmišljena da bi potkrijepila optužbe za vještičarenje, na osnovu kojih je Anne pogubljena.
Izvor:Wikipedia

 

[Beba]

Da li je za ovu temu ili ne, prosto nisam htela da množim teme!

AGENT MI5 PRIZNAO NA SAMRTNOJ POSTELJI: Ja sam ubio princezu Dajanu!
Penzionisani agent MI5, Džon Hopkins (80), priznao je niz neverovatnih ubistava otkad je izašao iz bolnice u Londonu rekavši da mu je preostalo nekoliko nedelja života i da ne želi da umre, a da ne kaže istinu.
Za prinezu Dajanu kaže da je bila jedinstvena među svojim žrtvama i jedina žena koju je ikad ubio, kao i jedina osoba iz kraljevskog društva. Ona je takođe jedina žrtva čiju je smrt naredila sama kraljevska porodica. Hopkins kaže da se oseća "ambivalentno" zbog smrti princeze Dajane. S jedne strane, Dajana je bila "lepa, ljubazna žena" koja nije zaslužila da joj se život prekine, ali je prema njegovom mišljenju ugrozila britansku krunu.
"Kraljevska porodica imala je dokaze da planira da se razvede od Čarlsa. Znala je previše kraljevskih tajni. Moj šef mi je rekao da ona mora da umre. Primio je naređenje direktno od princa Filipa i morali smo to da uradimo tako da izgleda kao nesreća. Nikada pre nisam ubio ženu, a još manje princezu, ali izvršio sam naređenje. Učinio sam to za kraljicu i zemlju. Sledeća faza na visokom nivou zavere uključivala je medije koji su odradili svoj deo posla.

 

[Stemis]

Proradila savest?

 

[Tokunaga]

Auuu, sad će biti frke.
Čisto sumnjam da dekica ima motiv da laže.

 

[Gea]

Pa kad to više nikome nije bitno a i deda ide Bogu na istinu ....

 

[Taca]

ali je prema njegovom mišljenju ugrozila britansku krunu.

Normalno da je ugrozila Krunu. Pa htela je da se uda za muslimana! Da budući engleski kralj ima polubrata Arapina? To Britanska kruna nije mogla da dozvoli. Uostalom, zar nismo znali da je kraljica stajala iza ubistva?

 

[Helsing]

proglasice ga ludim i idemo dalje...

 

[Shesau_]

proglasice ga ludim i idemo dalje...

Nece To samo u Srbiji ima mnogo ludih koji budu oslobodjeni

 

[Stemis]

Nema slobodnih mesta u Lazi. A nove turisticke kapacitete ne pravimo.

 

[Beba]

DALILA


Tema jedne od najpoznatijih ljubavnih priča svjetske književnosti potječe iz Biblije. Pripovijest o Samsonu (hebr. jaki ili sunce) i Dalili (hebr. Delila, ljubljena) biblijski je pisac smjestio u vrijeme prije prvih kraljeva (Saula i Davida), kada je Izrael bio plemenski organiziran.

Dalila je Filistejka i na početku veze sa Samsonom upušta se u zavjeru protiv njega. Prihvaća ponudu svog naroda da za nekoliko tisuća srebrnih šekela sazna tajnu Samsonove snage i da im ga preda jer je za njih postao preopasan. Dalila nije gubila vrijeme. Najprije je Samsona svezala za sedam neosušenih žila luka, zatim novim užetima, što je Samson kao od šale pokidao, te ga Filistejci nisu mogli zarobiti. Treći put Samson reče ženi da je tajna njegove snage u pramenovima njegove kose koje je ona onda svezala za tkalački stan. Samson se ponovno oslobodio, ali ni tada nije posumnjao u ženinu urotu.
Nakon potoka prolivenih suza, i traženja dokaza ljubavi, i to jednog jedinog – otkrivanja tajne njegove snage, on, ljubeći je iznad svega, reče Dalili: čim bi mu obrijali kosu, snaga bi ga izdala. Postao bi kao običan čovjek. Dalila je iskoristila pravi trenutak, nakon što ga je uspavala na koljenima, dakle nakog spolnog čina, odrezala mu je sedam pramenova. Broj sedam je u Bibliji sveti broj kojim se označava savršenstvo, a kod Samsona je značio njegovu fizičku snagu i spolnu moć.

 

[Oljenka]

Lilith, krilati ženski demon duge kose, predstavlja središnju ličnost židovske demonologije, iako se Lilith ili neka njezina inačica javlja i u sumeranskom Epu o Gilgamešu, babilonskoj demonologiji, te u asirskoj i kanaanitskoj predaji pod sličnim ili različitim imenima.
Svakoj od njih zajednička je djelatnost vezana isključivo za noć te se često spominje da joj moć i snaga opada s dolaskom danjeg svjetla. Odatle često dolazi i povezanost Lilith s vampirskim svijetom s kojim dijeli „dnevne“ slabosti. Također im je zajedničko i hranjenje energijom žrtava koje se ne mogu obraniti jer se napadi najčešće događaju u snu, a napadnute osobe ih nisu svjesne.
Desno: "Lilith" John Collier
U slučaju Lilith, koja na taj način postaje predvodnica sviju sukuba, demona koji se hrane seksualnom energijom, ona koristi ove noćne susrete ne bi li istovremeno postala i majka mirijade demona stvarajući tako nesretnom muškarcu i dodatne, neželjene, demonske potomke. Osim ovih izrazito seksualnih karakteristika, Lilith je poznata kao ubojica djece, ona koja djeci donosi sigurnu smrt ako nisu zaštićena amuletom ili nekim drugim prikladnim oblikom zaštite.
Ime Lilith dolazi od sumeranskog „lil“ što znači zrak, a ne od hebrejskog „lajla“ što znači noć. U Starom se zavjetu spominje samo jednom, u Izaiji, 34:14
14 Ondje će se sretat divlje mačke s hijenama, jarci će dozivati jedan drugoga; ondje će se odmarati Lilit našav počivalište.
S tom rečenicom počinje i završava Lilithin boravak u Bibliji, međutim, njezino se ime, a poglavito djela, spominju u Talmudu, Midrašima te Zoharu, glavnom djelu Kabale, no najpoznatije je njezino pojavljivanje u rukopisu pod nazivom „Alfabet Ben Sire“, u kojem se Lilith poistovjećuje s prvom ženom Adamovom, onom koja je prethodila Evi.
Već se u Midrašu, objašnjenju koje prati židovske religijske spise, spominje epizoda u kojoj Adam, suočen s Evinom smrti nakon što su joj bili odbrojani dani na Zemlji, liježe s Lilith, zvanom Piznai, koju je zavela Adamova ljepota, te mu ona rađa muške i ženske demone koji nastaniše svijet. Prvi potomak ovog demonskog sjedinjenja bijaše Agrimas.
Nastavak ovakvog poimanja Lilith u odnosu na Adama srećemo ponovno u „Alfabetu Ben Sire“, srednjovjekovnom tekstu nastalom negdje između 700. i 1000. godine n.e. Autor ovog spisa nepoznat je, iako se „Alfabet“ pripisuje autoru „Ecclesiasticus“-a, Benu Siri. Sam se rukopis sastoji od 22 aramejske i 22 hebrejske poslovice, popraćene hagadičkim komentarom. Djelo je ocjenjeno kao satirički zapis vezan za pojmove masturbacije, incesta i trudnoće.

Aramejski dio predstavlja stariji dio knjige. Hebrejski je dio znatno noviji i drugačijeg sadržaja od aramejskog. Predstavlja Bena Siru kao sina Jeremijinoga čija je slava bila nadaleko poznata te je došla i do Nabukodonosorovoga dvora koji ga je pozvao da mu izliječi bolesnoga sina.
Lijevo: Talisman za zaštitu od Lilith pronađen kod Arslan Tasha
Ben Sira nema baš nekog velikog izbora jer mu kralj prijeti smrću, stoga prione poslu te načini amulet sa Svetim Imenom te anđelima koji su zaduženi za ozdravljenja, oslikavajući amulet njihovim imenima, izgledom, slikom, krilima, rukama i nogama. Kralj je sve to gledao te na kraju upita Bena Siru: „A tko su ovi?“ Ben Sira mu odvrati: „To su anđeli zaduženi za ozdravljenja: Snvi, Snsvi i Smnglof“ te započe priču...
„Dok je Bog stvarao Zemlju, stvorio je Adama koji je bio sam. Stoga on stvori Adamu družicu (Postanak 2:18 I reče Jahve, Bog: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on." ). I tako je stvorio Lilith, na isti način kako je stvorio i Adama, od zemlje. Čim su se ugledali, Adam i Lilith su se odmah počeli svađati. Lilith je tražila svoje pravo kao jednako stvorena, a Adam je isticao da je superioran i da mu se ona treba potčiniti. Potčinjavanje se odnosilo na sve aspekte života, pa tako i na seksualne odnose. Adam je smatrao da je njegovo mjesto na Lilith i da ne dolazi u obzir da tijekom njihova odnosa zamjene mjesta.
Lilith je ubrzo shvatila da njihovi razgovori ne vode konstruktivnom rješenju problema jer je Adam nije slušao, a nijedno nije planiralo odstupiti od svog mišljenja, te je stoga izgovorila Neopisivo Ime i nestala bez traga. Adam se smjesta išao požaliti Stvoritelju koji je za odbjeglom Lilith poslao tri anđela. Oni su je našli na sredini Crvenog mora te zahtjevali da se vrati s njima Adamu. Lilith je odvratila da se ona tamo ne vraća. Anđeli su joj zaprijetili da će je utopiti, na što im Lilith odgovori: „Idite od mene, ja sam stvorena zato da djeci donosim bolest. Imat ću vlast nad muškom djecom osam dana po rođenju, a nad ženskom dvadeset dana. Ali, ako vidim vaša imena i lik na amuletu uz dijete, ono će biti pošteđeno.“ Zadovoljni ovim dogovorom, anđeli su ostavili Lilith uz obećanje da će uz ljudsku djecu, dnevno umrijeti i stotinu njezine djece, s čime se ona složila.“

Ovom je nagodbom Ben Sira završio priču o razlozima zašto se na amulete novorođenčadi upisuju imena anđela Snvia, Snsvia i Smnglofa i zbog čega ih se prikazuje ne samo imenima, već i detaljnim prikazom njihova lika.
Desno: Ukras na crkvi Notre Dame, Pariz

Razlozi nastanka legendi o Adamovoj ženi koja je prethodila Evi nalaze se u nekonzistentnosti samih zapisa o stvaranju. U Postanku se spominju dvije inačice nastanka žene. Prvo su stvoreni istodobno, čovjek, muškarac i žena (Postanak 1:27)
27 Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.
28 I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!"
A zatim odvojeno (Postanak 2:21)
21 Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom.
22 Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.
Pretpostavka je da je prva žena bila Lilith, istovjetna Adamu po načinu i času stvaranja, dok je druga, Eva, stvorena nakon Adama i od njega, tj. njegova rebra, a ne od zemlje poput Adama.
Zohar, središnje djelo Kabale, proširuje Lilithinu ulogu te joj dodjeljuje stalnog pratitelja Samaela, a nju postavlja za vladaricu Kraljevstva Zlih Sila, svijet paralelan onome u kojem prebiva Shekhinah, „Božanska Nazočnost“. Kao što je Shekhinah majka Kuće Izraelove, tako je Lilith majka Nesvetoga Naroda te vlada svime što je nečisto. Prvotnu verziju ove zamisli nalazimo kod Isaaca b. Jacob ha-Kohena. Kasnije se sama ideja razvijala te je Lilith počela u kabalističkim rukopisima preuzimati i druge uloge.
Jedna od njih je uloga kraljice od Sabe za koju se govorilo da je postavljala kralju Salomonu zagonetke na isti način na koji je to svojedobno radila Lilith, zavodeći na taj načina Adama u Edenu. Povijest se ponavlja, formula zavođenja prenosi se s edenske Lilith na kraljicu od Sabe, a po aškenaskoj predaji čak i na Helenu od Troje te ostale „femme fatale“ čiji utjecaj na muškarce ostaje zabilježen, ali neobjašnjen.
Interesantno je da su Lilithina područja djelovanja glatko pokrila dvije u davna doba neobjašnjive pojave: prva je noćna polucija, koja je ovako dobila uzrok koji nije ovisio o jadniku koji joj je podložan i samim time ga „oprao“ od moralne odgovornosti za tako „nemoralan“ čin, dok je tada nepoznati SIDS (Sudden infant death syndrome), sindrom nenadane smrti kod novorođenčadi, uz Lilith dobio savršeno objašnjenje i neprijatelja protiv kojeg se moglo boriti.

Sada kada je neprijatelj koji prijeti u spavaonicama muškaraca i lebdi oko kreveta rodilja i njihove novorođenčadi bio otkriven, proizvodnja amuleta je mogla krenuti. Monasi zavjetovani na celibat spavali su s rukama na preponama u šakama držeći raspelo kao obranu od Lilithinih noćnih posjeta. Sinovi preminuloga u židovskim obiteljima nisu pratili oca na groblje da ne bi bili izloženi sramoti što uz njih lebde njihova demonska polubraća nastala iz očeva nevoljnoga općenja s Lilith. U sobama rodilja crtali su se krugovi solju ili kredom s čarobnim riječima: „Adam i Eva. Lilith van!“ dok su se na vrata dječje sobe ispisivala imena anđela zaštitnika: Snvia, Snsvia i Smnglofa.
U slučaju da se Lilith ipak nekako probije kroz sve te mjere opreza, a to se moglo primijetiti po smijehu koji bi se djetetu omaklo tijekom sna, znalo se koje se mjere trebaju poduzeti: nasmijano dijete se trebalo lagano prstom udariti po usnama te bi tada Lilith nestala. Amuleti s imenima anđela te njihovim likom u svrhu zaštite novorođenčadi radili su se i tijekom 18. stoljeća. Lilithina je prijetnja još uvijek bila živa...
No, ako bi si postavili pitanje kako je Lilith uopće postala zla kada je stvorena na isti način kao i Adam, od strane Boga i na Njegovu sliku, jedini je odgovor taj da nije bila pokorna Adamu. Istu je grešku kasnije ponovila i Eva koja je, koristeći se „neprimjerenim“ sredstvima, navela Adama da proba čuvenu jabuku i tako dobije izgon iz Raja zemaljskog.
Pouka priče o Lilith mogla bi se stoga svesti u dvije rečenice: žena koja se ne potčinja muškarcu loša je žena i nosi zlo sa sobom. A ako je još k tome i lijepa, postaje majka sviju zala...

 

[Oljenka]

Kako se drevna Lilith proširila kroz priče? Bila je prva Adamova žena, demon rođen iz straha koji među ljudima postoji od samih početaka
Otkad je njezin opis prvi puta zabilježen na glinenim pločicama prošle su tisuće godina. Od toga trena nadalje, ona prožima priče u kojima čovjek pronalazi svoje najdublje strahove i strepnje.
Tragovi o njoj sežu u drevno doba Sumerana i Akada. Nazivaju je prvim demonom, prvom Adamovom ženom. Njezino ime u brojnim kulturama znači strah, tugu i jad, ali i neobuzdanu slobodu koja dolazi samo noću.

​

Ona je Lilith, čije se ime obično izvlači iz babilonske riječi “lilitu” koja predstavlja ženu-demona, ali i duh vjetra. Njezino pak, starije ime “Lillake” pojavljuje se na tisućama godina starim sumerskim pločicama.
U različitim mitovima i predajama diljem svijeta postoji preko četrdeset zabilježenih inačica njezinog imena no prepoznaje se iz opisa koji su vrlo slični. Postoje i brojna tumačenja stručnjaka koji se bave fenomenom Lilith i njezinim značajem, pogotovo u vidu transformacije koju drevna legenda doživljava u moderno doba gdje Lilith postaje simbol slobode i prkosa te time na jedan način, simbol ravnopravnosti spolova.
U mitovima i predajama često se opisuje kao krilati ženski demon koji muškarcu dolazi dok spava. Oni koji su ju upoznali žudjeli su za njom i plakali, i nakon Lilith nikada nisu posezali za smrtnim ženama. Imala je moć nad tek rođenom djecom koju bi otimala i gušila ukoliko nisu bila zaštićena.

Rođena iz straha
Smatra se kako je Lilith kao mitska figura nastala jer u čovjeku postoji strah. Dijete kada se rodi, rađa se u strahu od razdvajanja; prožeto je strahom od nepoznatoga, strahom od praznine i propadanja, gušenja, proždiranja, ali istovremeno s urođenim refleksima prepoznavanja i stvaranja obrambenih mehanizama kako bi se taj strah savladao.
U Bibliji, u Knjizi proroka Izaije (8. st. pr. Kr) Lilith se spominje samo jednom: “Ondje će se sretat divlje mačke s hijenama, jarci će dozivati jedan drugoga; ondje će se odmarati Lilit našav počivalište.” No, svakako najpoznatije tumačenje Lilith i ono koje ju je do današnjeg dana definiralo nalazi se u hebrejskom mitu o prvoj Adamovoj ženi, iz srednjovjekovne knjige Alfabet Ben-Sira koja datira u 11. stoljeće.
Prva žena Adama
Bog je na šesti dan stvaranja, stvorio muškarca i ženu da zajedno upravljaju svijetom. Muškarac je svakako bio Adam, no žena se zvala Lilith. Eva tada još nije postojala. Predaja govori kako su i Adam i Lilith stvoreni na isti način, od zemaljske prašine. Želja Tvorca bila je da muškarac i žena budu jednaki u pravima. Talmudska predaja čak tvrdi da su bili stvoreni kao sjedinjeni leđima. Uskoro je između Adama i Lilith izbio sukob oko načina vođenja ljubavi. “Zašto bih morala leći s tobom? I ja sam stvorena od prašine, potpuno sam ti ravnopravna.” No Adam je odlučio to učiniti na silu. Ali Lilith je pobjesnjela i izustila Božje ime. U tom trenu je na čudnovat način dobila krila i kroz zrak pobjegla iz Edena-Rajskog vrta.
Slomljenog srca, Adam je preklinjao Svemoćnog: “Gospodaru svijeta, žena koju si mi dao je odletjela!” Tada Bog pošalje tri anđela (Snvj, Snsnvj, Smnglf) u potragu za Lilith, koja su je trebala nagovoriti da se vrati mužu. Lilit nije htjela niti čuti, niti pod presudom Boga: rodit će mnogo djece, ali će sto njenih sinova morati umrijeti svakog dana. Očajna zbog surovosti kazne, htjela se baciti u Crveno more.

Foto: Adam drži dijete u nazočnosti otimačice djece Lilith
Anđeli su joj pritom ublažili kaznu, dodijelivši joj moć nad novorođenčadi, osam dana nakon rođenja dječaka, dvadeset dana nakon rođenja djevojčica, osim toga imat će neograničenu moć nad izvanbračnom djecom. Morala je obećati da će izgubiti moć kada nad novorođenom djecom bude vidjela amajliju s likom tih triju anđela. Predaja dalje govori kako je Lilith postala majkom svih demona tj. onih koji se protive Božjoj volji. Nakon što je Lilith otišla, Bog je od Adamova rebra oblikovao Evu, koja se dala “pokoriti”. Lilith nije zagrizla grješnu jabuku, te nije primila saznanje o dobrom i zlu, te je zato ostala besmrtna.
Adam je dobio drugu družicu, no on i Eva pali su u Božju nemilost (priča o Padu). Kao kajanje za svoj grijeh, Adam je obećao izbjegavati zadovoljstva braka (spolni odnos) s Evom za slijedećih sto godina. No Lilith željna osvete svake je noći dolazila k Adamu i imala odnos s njim rađajući na taj način male demone. Jedan od njih, kažu neki, bio je Samael princ demona, kojeg Lilith kasnije uzima kao svog pratioca i ljubavnika.
Drevni demon
Antropolozi inače smatraju kako su strahovi i strepnje bili među temeljnim pokretačima stvaranja mitova i mitologije, te su imali značajnu ulogu u oblikovanju mitskih figura u raznim likovima bipolarnosti, pa tako i samog čovjeka kao cjeline koja sažima dobro i zlo. Lilith kao personifikacija i metafora strepnji u mnogim će predajama raznih kultura i naroda imati kroz tisuće godina, te u tragovima i danas, neprekinutu nit preoblikovanih slika stanja ljudskog psihološkog sklopa.
Prije nego što je spomenuta kao prva žena Adama, njemu ravnopravna, Lilitih se kod Sumerana predstavljala likom sove i bila je smatrana svetom. Prikazivali su je kao ženu koja umjesto ljudskih nogu ima noge sove, stoji iza dva lava i u svakoj ruci drži Sumersku verziju znaka Ankh (znak Ankh najviše se vezuje uz Egipat i izgleda kao stilizirani simbol planete Venere, predstavljajući besmrtnost).
Hebrejska etimologija pak, ukazuje na babilonsko porijeklo imena Lilith: od layil, ‘noć’; često se pojavljuje kao dlakavi demon noći, kao i u arapskom folkloru. Hebrejska i starozavjetna Lilith opisuje se kao noćno čudovište, često predstavljeno u zoomorfnom obliku sove, čijih se noćnih krikova ljudi plaše. U Talmudu se više puta spominje u formulaciji “fetus krilati kao Lilit” ili u primjeru kada se za neku ženu kaže “da pušta kose kao Lilith’.
Takvi navodi govore uvijek o noćnom stvorenju. Njezine tjelesne osobine označene su atributima ženskoga demona, krilatih i dugokosih, noćnih posjetiteljica označenih kao ubojice novorođenčadi i zla koje napada rodilje.

​

​

U babilonskom je vjerovanju Lilith nagradio Asmodeus, demon osvete, te joj dao moć uništenja nad djecom i ženama tijekom porođaja. Po tom vjerovanju, kojeg je kasnije preuzeo i Islam (ona je majka demona Lilim ili Lilot, džinova, te sukuba i inkuba), njena moć djeluje do osmog dana nakon rođenja muškog djeteta i do dvadesetog dana za žensko dijete. Dakle, njena je moć ograničena na nekoliko prvih dana života. Po židovskom vjerovanju, Lilith napada dječake prije obrezivanja, na osmi dan.
Muški demon Lilu, nasljednik sumerskog Lila, duh je bluda i raskalašenosti; zavodi žene dok spavaju; dakle, suprotno od Lilith koja zavodi muškarce. Njegova kuma Lilitu ili Ardat Lili, sluškinja Liluova kao i Lilith, napada oženjene muškarce. Ardat Lili je noćna otimačica, otimačica djece, koju natpis s pločice iz Arslan Taša na sjeveru Sirije iz 8. ili 7. st. pr. Kr. predstavlja kao vučicu s repom škorpije koja proždire dijete.
Natpis je očito pisan u apotropejske svrhe jer se usprkos nejasnoće jednog slova može iščitati da se radi o krilatom ženskom demonu koji treba poštedjeti kuću, te se na osnovu navedenog opisa pretpostavlja da je riječ o Lilith: “Onoj koja leti po pomrčini kuća: Prođi brzo, brzo, o Lil(it)”.
Kako se Lilitih proširila pričama?
Kroz povijesnu povorku mističnih likova na čelu s predvodnicom Lilith, od kojih je svaka metamorfozirana na različite načine, s mogućnošću uočavanja “lilitskih karakteristika”, treba istražiti i upoznati naše krajeve gdje se pod utjecajem raznih europskih i sredozemno-orijentalnih kultura pojavljuje nastavak povorke današnjih (bliže našem vremenu) fantastičnih bića. Jedno od takvih (noćnih) bića je mora koja se može usporediti s predvodnicom Lilith i njenim povijesno-tradicijskim nasljednicima/icama.
Mora koja dolazi noću
Vjerovanje u moru, moricu, morinu- žensko (mitsko) biće nadnaravnih moći, rašireno je na prostoru cijele Hrvatske. More su neudane žene, djevojke, koje nastaju od ženske djece rođene u krvavoj, crvenoj košuljici, odnosno – prema nekim kazivanjima posteljici. Mora se može pretvoriti u neku životinju, primjerice – muhu, mačku, kokoš, golemu pticu ili drugo.
Ulazi kamo želi, a može se provući i kroz ključanicu. Smatra se da napada ljude noću dok spavaju, naročito malu djecu. Guši ih, siše prsa, davi, gnječi, zatvori usta kako se ne bi moglo vikati i zvati u pomoć. Ujutro se takav čovjek osjeća potpuno slomljenim. Mora se može uhvatiti i može joj se zaprijetiti da će biti otkrivena, i tada ona pušta čovjeka na kojega se namjerila.

Foto: Noćna mora, slika Johna Henryja Fuselija, ulje na platnu, 18. stoljeće
Sve navedene opisne značajke more prema hrvatskim usmenim predajama uočavaju se u nizu Lilit – lilitskih likova. Mora djeluje noću; po danu je (ili je bila) djevojka, pretvara se u pticu (sovu), mačku, kokoš itd. – kao Lilith, napada djecu kao Lilith i mnoge navedene sljedbenice.
Kada govorimo o mori moramo spomenuti i zanimljive Empuze. To su pohotni zavodljivi ženski demoni koje pripadaju paklenom svijetu. U Grčku su najvjerojatnije stigle iz Palestine gdje su bile poznate kao Lilim, Lilitina djeca. Zamišljane su s magarećim bedrima jer je magarac slovio kao simbol požude i svireposti. Mogu se pretvarati u razne oblike poput vučice, krave ili zamamne djevojke (spomenimo da je mora žena koja se noću pretvara u razne oblike). Mogu plašiti žene i djecu i hraniti se ljudskim mesom. Empuza inače znači “ona koja oskvrnuje”. S muškarcima su se parile noću ili u vrijeme podnevnoga sna i sisale im životnu snagu dok ih nisu iscrpile.
Za zaštitu od more upotrebljavaju se slična sredstva kao što je spominjanje imena, crtanje Salomonovog znaka (veza s Lilit i hebrejskom kulturom) ili crtanje vučje šape u zaštitu. U slučaju zatvaranja more u bocu ili tikvicu, mogla bi se također povući paralela sa zatvaranjem svih zala (mora kao zlo) u Pandorinu kutiju, odnosno ćup.
Na pragu drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća, Lilith ne blijedi te i dalje utjelovljuje emocionalni i duhovni aspekt mraka: teror, senzualnost, i neobuzdanu slobodu, no prije svega strah i strepnju, ljudske emocije zbog kojih u svijetu priča i predaja i dalje, pod različitim imenima, postoji.