- Učlanjen(a)
- 17.07.2012.
- Poruke
- 8.029
- Broj reagovanja
- 5.516
- Horoskop
- Ovan
Pričati sam sa sobom je vrlo korisno
“I meni se to događa, pričam sa sobom otkad znam za sebe. Baš se napričam. Nekada se pitam: jesam li možda luda? No, na taj se način opuštam psihički.” “Glasno razmišljam. I psujem naglas, da, ako se to računa!” “Tko me može bolje shvatiti od same sebe? J
“Dogodi li vam se da pričate sami sa sobom? Meni se to često dešava, mislim da to i nije toliko loše, ali je najgore kad hodam ulicom i razgovaram sama sa sobom, a netko doleti i čuje moje blebetanje! Kakva su vaša iskustva?” Pita se to jedna uspješna djevojka u ranim tridesetima, koja je temu “Pričanje sa sobom” postavila i na jedan internetski forum. Reakcije?
Javila joj se sva sila žena i muškaraca koje je strah priznati da im se to događa. Zavijeni, međutim, u internetsku anonimnost, ipak su priznali svoju slabost. “Pričam sa sobom otkad znam za sebe. To nekada volim raditi, baš se napričam. Iako se nekada pitam: jesam li možda luda? No, na taj se način opuštam psihički.”
Unutarnji govor
“Mene znaju uhvatit’ razdoblja. Glasno razmišljam. Ili kad sam živčan. I psujem naglas, da, ako se to računa!” “I meni se to znalo desiti. Hodam ulicom, zamislim se, pa počnem pričati i raditi grimase i tek kad naletim na nekoga, sredim se. Najčešće pričam sam sa sobom kada sam sam doma, a tada obično naglas je..m mater samome sebi!” “Pa ne vidim ništa loše u pričanju sa samim sobom... Tko me može bolje shvatiti od same sebe? Još ako se gledam u ogledalo, stvarno se osjećam kao da imam društvo!...”
“Svi to rade, neki češće od drugih. Dogodi mi se i da mašem rukama, a da uopće nisam toga svjesna.” “Mene to podsjeća na one likove i likice iz sapunica; zar oni stalno nešto ne pričaju sebi u brk?” “Pričam sa sobom, a ako netko to primijeti, onda iste sekunde počnem pjevušiti, tako da se ne primijeti ta moja potreba...” “Najgore je, a dogodilo mi se mali milijun puta, da šetam i zamišljan neku situaciju, smješkam se onako glupasto i govorin sebi u bradu, a neka baba stoji na balkonu i gleda me. Tada mi dođe da propadnem u zemlju.
” Sve su to primjeri koje su na forumu iznijeli “samopričalice”, a mi smo pitali psihologe i psihijatre je li “pričanje sa sobom” neka vrsta, recimo, poremećaja? Je li “epidemija” pričanja sa sobom djelomično i rezultat krize? Pričanje sa samim sobom nije znak poremećaja - kaže za Liniju X Martina Čarija, psihologinja u Centru za djecu, mlade i obitelj “Modus”, već, napominje, zdrava funkcija koju, kada se odvija u mislima, stručno zovemo „unutarnji govor“.
- „Razgovor sa samim sobom“ najčešće se odvija kao unutarnji govor i to nam omogućuje zadovoljavanje mnogih potreba, bilo da se radi o „ventilaciji“ (izbacivanju) trenutačno nakupljenih, intenzivnih osjećaja, procjenjivanju najprikladnije reakcije u trenutnoj situaciji, imenovanju situacije kako bi se lakše nosili s njom ili samotješenju. Biti sposoban zadovoljiti vlastitu potrebu kroz pružanje savjeta samom sebi, utjehe ili smirivanja zapravo je odraz zrele ličnosti jer nam omogućuje kvalitetno reagiranje u izazovnim situacijama.
Zamislite što bi bilo da nemamo sposobnosti savjetovati samog sebe o prikladnom načinu reagiranja ili umiriti sami sebe, već, čim se uzrujamo, izraziti svoju ljutnju, bijes ili nervozu na ljude oko sebe? Možemo pretpostaviti da bi nam bilo puno teže zadržati poslove, brakove, odnose s djecom, pa čak i prijatelje – kaže Čarija, odgovarajući i na pitanje kad je „pričanje sa samim sobom“ odraz psihičkog problema ili poremećaja.
Sami sebi najbolji
– Jedan od kriterija je upravo je li naša reakcija pričanjem sa sobom prikladna situaciji u kojoj se nalazimo. Primjerice, izražavanje svojih misli naglas za vrijeme kinoprojekcije ili vožnje u tramvaju punom ljudi zaista može otvoriti pitanje o tome događa li se nešto neobično s osobom. Kada smo jako uzrujani ili uzbuđeni, dogodit će nam se da imamo potrebu naglas komentirati ili čak gestikulirati, no to služi ventilaciji intenzivnih osjećaja, a nekad je i poruka okolini o tome kako se osjećamo – ističe Čarija.
Čitajući neke članke vezane uz ovu pojavu, naišli smo i na podatak da neki stručnjaci preporučuju u stresnoj situaciji razgovarati sam sa sobom i tako si “olakšati”. – Ako nas je nešto uzrujalo i moramo se sami nositi s tom situacijom, sami smo sebi najbolji prijatelji - komentira Martina Čarija. - Možemo se umiriti i ohrabriti izjavama tipa bit će sve u redu, nije on/ona to tako mislio/mislila, sutra je novi dan...
Također, možemo sami sebi dati savjete o tome kako bi bilo najbolje riješiti određenu situaciju, podsjetiti se drugih sličnih situacija i kako smo ih riješili, savjeta roditelja i prijatelja... Unutarnji govor, a posebno samoumirivanje, vještine su koje učimo tijekom odrastanja na primjerima iz okoline. Bitno je i osvijestiti što najčešće poručujemo sami sebi jer neke poruke mogu biti preuzete iz okoline, a da nismo procijenili jesu li valjane za nas u određenom trenutku. Najčešće se radi o porukama koje počinju s moraš ili trebao/la bi...
Dobar primjer su rodno pristrane poruke: muškarac si, ne plači, ili dobre djevojčice ne izražavaju ljutnju. U Savjetovalištu centra za djecu, mlade i obitelj Modus često nam se ljudi obraćaju upravo radi problema s unutarnjim govorom kroz koji su skloni osuđivati sebe, braniti sebi zadovoljavanje važnih potreba i slično – napominje psihologinja koju smo za kraj razgovara pitali neizbježno pitanje - priča li i ona sama sa sobom? – Svaki dan, a ako je situacija za to prikladna, onda i naglas!
Svaki pojedinac priča sam sa sobom, samo to radi na specifičan način, različit u različitim situacijama – kaže za Liniju X psihologinja Nada Pleić.
U stresnim situacijama u našoj glavi pojavi se mnogo različitih misli, a prema poznatom psihologu Vigotskom, misli i riječi nisu isto; misao je jedna cjelina, dok se govor sastoji od pojedinih riječi. Naše su misli često nepovezane, preopširne i općenite. Kada pokušavamo planirati konkretne aktivnosti, procijeniti situaciju ili osobu, zapamtiti nešto ili izvesti neki zaključak, verbaliziramo naše misli, odnosno, pokušavamo ih pretočiti u govor, što možemo raditi u sebi ili naglas.
Glasno izgovaranje misli pomaže nam zato što izgovorene riječi potaknu misli te nam često pomognu u kreativnijem pronalaženju rješenja naših problema. Svi mi glasno izgovaramo svoje misli, najčešće u razgovoru s drugim ljudima. Kada imamo problem i glasno ga izgovorimo sami sebi, bojimo se jer mislimo da ludimo, ali zašto se bojati izgovoriti sebi vlastiti problem ako nam to pomaže da krenemo dalje? Ako pričanje sa sobom (kao što to često rade mala djeca) pomaže, zašto to ne koristiti? No dugo i besciljno pričanje sa sobom treba prekinuti i pronaći drugačiji način rješavanja problema – savjetuje psihologinja Pleić.
Kratki vodič kroz samoćakulu
Psihologinja Tanja Dejanović Šagadin iz Psihološkog centra Tesa za Liniju X sastavila je kratki vodič kroz pričanje sa samim sobom.
JE LI ‘SAMOPRIČANJE’ ZNAK POREMEĆAJA?
Pričanje sa samim sobom nije znak psihičkog poremećaja; često ga prakticiraju psihički sasvim zdrave osobe u određenim okolnostima.
ZBOG ČEGA LJUDI PRIČAJU SAMI SA SOBOM?
Pričaju kada im je potrebno da srede svoje misli, bilo zbog uzrujanosti ili zbog previše toga što istodobno pokušavaju držati u mislima.
U KOJIM SITUACIJAMA?
U velikim dućanima možete sresti ljude koji sebi nabrajaju što trebaju kupiti ili kuda prvo idu, na poslu kolege koji si na glas rade raspored i listu prioritetnih zadataka... Radi se o tome da svi mi koristimo unutarnji govor – koji je oblik pričanja sa samima sobom, samo što je društveno prihvatljivije jer se odvija u mislima, bez govora naglas.
LAKŠE JE GOVORITI NEGO MISLITI?
Kod govorenja naglas lakše je pratiti i složiti misli, pa to češće koriste osobe kojima je to potrebno bilo zbog slabije koncentracije, zbog navike ili česte preopterećenosti, prevelikog broja misli koje se pokušava posložiti. Zbog toga je pričanje sa sobom naglas puno češće u stresnim situacijama i mnogima je to korisno, jer tako misli koje “lete” i uznemiravaju stavljaju pod kontrolu.
ZAŠTO SE ONDA TAKVO PRIČANJE ČESTO DOŽIVLJAVA KAO BOLEST?
Čest stav – koji je zapravo predrasuda – da je pričanje sa sobom znak poremećaja, proizlazi vjerojatno iz činjenice da su neki psihički poremećaji praćeni nečim što sliči na pričanje sa samima sobom. U nekim psihozama, zbog poremećenog doživljaja realnosti, osoba ima halucinacije tijekom kojih se može dogoditi da priča s glasovima koje čuje, a koji realno ne postoje.
Ljudima izvana to izgleda kad da ta osoba priča sama sa sobom, i zbog toga povezuju pričanje sa sobom sa psihičkim poremećajem. No, razlika je velika – kod psihičkog oboljenja osoba misli da priča s nekim – tko zapravo ne postoji, dok su zdravi ljudi sasvim svjesni da pričaju sami sa sobom, a najčešće znaju i čemu im to služi.
Ispovijesti (samo)pričalica:
- Normalno da pričam sam sa sobom. To je zdravo. Uglavnom ne zapadnem ni u kakvu debatu. Najbolje se mogu sporazumjeti sam sa sobom.
- Ja ne pričam na ulici, ali to redovno nadoknađujem doma, a kad sam malo nervoznija ili želim izbjeći obaveze i brige koje su mi na leđima, to se zna otegnuti i na nekoliko sati dnevno.
- Ponekad pričam na glas sama sa sobom kada sam sama doma, ali me jedna stvar bedira. Često znam dok sam na primjer u tramvaju, govoriti u sebi i raspravljati sama sa sobom, recimo, dok sjedim kod frizerke u sebi govorim “daj kad ćeš više bit gotova, požuri, sila mi je na wc” i slično. Ponekad znam dosta dugo tako pričat’ unutar sebe pa se kasnije zapitam šta mi je.
- Često pričam sama sa sobom, i to najčešće baš na ulici, kad recimo pješačim s posla, bude mi dosadno po putu, pa pjevam ili pričam... Najčešće vrtim neke situacije, pa u svojoj glavi ponovno pričam s nekim, s tim da svoj dio izgovorim naglas. Obično se radi o situacijama tipa “trebala sam reći to i to”. Ili unaprijed pripremam neki razgovor koji me čeka...
- Ne pričam sa sobom, ali često mi se zna dogoditi da se sjetim nečeg smiješnog i ne mogu se suzdržati od smijeha.
- Ono ideš po cesti sam i pucaš od smijeha. Vidi vraga, pa nisam jedini... Ja se često ulovim kako pričam sam sa sobom na engleskom... Inače pazim da kad “razmišljam naglas”, da nema ljudi u mojoj blizini. E sad to sa engleskim... Dosta volim fantazirati, recimo da imam svoj fiktivni svijet (galaksiju) koju svaki dan premećem po glavi (namjeravam napisati knjigu kad odem u penziju). Je l’ to normalno? Pojma nemam. Jednostavno sam to počeo raditi iz potrebe da se maknem iz okoline u kojoj se nisam baš osjećao dobro. Svaki dan vrtim filmske scene po glavi gdje moji likovi pričaju engleskim jezikom. Pa je prešlo meni u naviku. Kompleksno, znam.
Dr. Mijo Milas: Tu za mene nema problema
Vidio sam dosta ljudi koji pričaju sami sa sobom, gestikuliraju; na licu im se vidi kako se ljute, čak i rukama mašu... I dok bi netko rekao da nisu zdravi u psihičkom smislu, ja bih rekao drukčije: njihov unutarnji glas, emocije i ono što u tom trenutku proživljavaju izlaze van. To se zna dogoditi u stanju jake razdraženosti, a neki ‘samopričaju’ i kad moraju riješiti neki problem ili slično. Tu za mene nema poremećaja – kaže splitski psihijatar dr. Mijo Milas.
“I meni se to događa, pričam sa sobom otkad znam za sebe. Baš se napričam. Nekada se pitam: jesam li možda luda? No, na taj se način opuštam psihički.” “Glasno razmišljam. I psujem naglas, da, ako se to računa!” “Tko me može bolje shvatiti od same sebe? J
“Dogodi li vam se da pričate sami sa sobom? Meni se to često dešava, mislim da to i nije toliko loše, ali je najgore kad hodam ulicom i razgovaram sama sa sobom, a netko doleti i čuje moje blebetanje! Kakva su vaša iskustva?” Pita se to jedna uspješna djevojka u ranim tridesetima, koja je temu “Pričanje sa sobom” postavila i na jedan internetski forum. Reakcije?
Javila joj se sva sila žena i muškaraca koje je strah priznati da im se to događa. Zavijeni, međutim, u internetsku anonimnost, ipak su priznali svoju slabost. “Pričam sa sobom otkad znam za sebe. To nekada volim raditi, baš se napričam. Iako se nekada pitam: jesam li možda luda? No, na taj se način opuštam psihički.”
Unutarnji govor
“Mene znaju uhvatit’ razdoblja. Glasno razmišljam. Ili kad sam živčan. I psujem naglas, da, ako se to računa!” “I meni se to znalo desiti. Hodam ulicom, zamislim se, pa počnem pričati i raditi grimase i tek kad naletim na nekoga, sredim se. Najčešće pričam sam sa sobom kada sam sam doma, a tada obično naglas je..m mater samome sebi!” “Pa ne vidim ništa loše u pričanju sa samim sobom... Tko me može bolje shvatiti od same sebe? Još ako se gledam u ogledalo, stvarno se osjećam kao da imam društvo!...”
“Svi to rade, neki češće od drugih. Dogodi mi se i da mašem rukama, a da uopće nisam toga svjesna.” “Mene to podsjeća na one likove i likice iz sapunica; zar oni stalno nešto ne pričaju sebi u brk?” “Pričam sa sobom, a ako netko to primijeti, onda iste sekunde počnem pjevušiti, tako da se ne primijeti ta moja potreba...” “Najgore je, a dogodilo mi se mali milijun puta, da šetam i zamišljan neku situaciju, smješkam se onako glupasto i govorin sebi u bradu, a neka baba stoji na balkonu i gleda me. Tada mi dođe da propadnem u zemlju.
” Sve su to primjeri koje su na forumu iznijeli “samopričalice”, a mi smo pitali psihologe i psihijatre je li “pričanje sa sobom” neka vrsta, recimo, poremećaja? Je li “epidemija” pričanja sa sobom djelomično i rezultat krize? Pričanje sa samim sobom nije znak poremećaja - kaže za Liniju X Martina Čarija, psihologinja u Centru za djecu, mlade i obitelj “Modus”, već, napominje, zdrava funkcija koju, kada se odvija u mislima, stručno zovemo „unutarnji govor“.
- „Razgovor sa samim sobom“ najčešće se odvija kao unutarnji govor i to nam omogućuje zadovoljavanje mnogih potreba, bilo da se radi o „ventilaciji“ (izbacivanju) trenutačno nakupljenih, intenzivnih osjećaja, procjenjivanju najprikladnije reakcije u trenutnoj situaciji, imenovanju situacije kako bi se lakše nosili s njom ili samotješenju. Biti sposoban zadovoljiti vlastitu potrebu kroz pružanje savjeta samom sebi, utjehe ili smirivanja zapravo je odraz zrele ličnosti jer nam omogućuje kvalitetno reagiranje u izazovnim situacijama.
Zamislite što bi bilo da nemamo sposobnosti savjetovati samog sebe o prikladnom načinu reagiranja ili umiriti sami sebe, već, čim se uzrujamo, izraziti svoju ljutnju, bijes ili nervozu na ljude oko sebe? Možemo pretpostaviti da bi nam bilo puno teže zadržati poslove, brakove, odnose s djecom, pa čak i prijatelje – kaže Čarija, odgovarajući i na pitanje kad je „pričanje sa samim sobom“ odraz psihičkog problema ili poremećaja.
Sami sebi najbolji
– Jedan od kriterija je upravo je li naša reakcija pričanjem sa sobom prikladna situaciji u kojoj se nalazimo. Primjerice, izražavanje svojih misli naglas za vrijeme kinoprojekcije ili vožnje u tramvaju punom ljudi zaista može otvoriti pitanje o tome događa li se nešto neobično s osobom. Kada smo jako uzrujani ili uzbuđeni, dogodit će nam se da imamo potrebu naglas komentirati ili čak gestikulirati, no to služi ventilaciji intenzivnih osjećaja, a nekad je i poruka okolini o tome kako se osjećamo – ističe Čarija.
Čitajući neke članke vezane uz ovu pojavu, naišli smo i na podatak da neki stručnjaci preporučuju u stresnoj situaciji razgovarati sam sa sobom i tako si “olakšati”. – Ako nas je nešto uzrujalo i moramo se sami nositi s tom situacijom, sami smo sebi najbolji prijatelji - komentira Martina Čarija. - Možemo se umiriti i ohrabriti izjavama tipa bit će sve u redu, nije on/ona to tako mislio/mislila, sutra je novi dan...
Također, možemo sami sebi dati savjete o tome kako bi bilo najbolje riješiti određenu situaciju, podsjetiti se drugih sličnih situacija i kako smo ih riješili, savjeta roditelja i prijatelja... Unutarnji govor, a posebno samoumirivanje, vještine su koje učimo tijekom odrastanja na primjerima iz okoline. Bitno je i osvijestiti što najčešće poručujemo sami sebi jer neke poruke mogu biti preuzete iz okoline, a da nismo procijenili jesu li valjane za nas u određenom trenutku. Najčešće se radi o porukama koje počinju s moraš ili trebao/la bi...
Dobar primjer su rodno pristrane poruke: muškarac si, ne plači, ili dobre djevojčice ne izražavaju ljutnju. U Savjetovalištu centra za djecu, mlade i obitelj Modus često nam se ljudi obraćaju upravo radi problema s unutarnjim govorom kroz koji su skloni osuđivati sebe, braniti sebi zadovoljavanje važnih potreba i slično – napominje psihologinja koju smo za kraj razgovara pitali neizbježno pitanje - priča li i ona sama sa sobom? – Svaki dan, a ako je situacija za to prikladna, onda i naglas!
saša jadrijević tomas
Izgovoreno potiče na rješavanje problemaSvaki pojedinac priča sam sa sobom, samo to radi na specifičan način, različit u različitim situacijama – kaže za Liniju X psihologinja Nada Pleić.
U stresnim situacijama u našoj glavi pojavi se mnogo različitih misli, a prema poznatom psihologu Vigotskom, misli i riječi nisu isto; misao je jedna cjelina, dok se govor sastoji od pojedinih riječi. Naše su misli često nepovezane, preopširne i općenite. Kada pokušavamo planirati konkretne aktivnosti, procijeniti situaciju ili osobu, zapamtiti nešto ili izvesti neki zaključak, verbaliziramo naše misli, odnosno, pokušavamo ih pretočiti u govor, što možemo raditi u sebi ili naglas.
Glasno izgovaranje misli pomaže nam zato što izgovorene riječi potaknu misli te nam često pomognu u kreativnijem pronalaženju rješenja naših problema. Svi mi glasno izgovaramo svoje misli, najčešće u razgovoru s drugim ljudima. Kada imamo problem i glasno ga izgovorimo sami sebi, bojimo se jer mislimo da ludimo, ali zašto se bojati izgovoriti sebi vlastiti problem ako nam to pomaže da krenemo dalje? Ako pričanje sa sobom (kao što to često rade mala djeca) pomaže, zašto to ne koristiti? No dugo i besciljno pričanje sa sobom treba prekinuti i pronaći drugačiji način rješavanja problema – savjetuje psihologinja Pleić.
Kratki vodič kroz samoćakulu
Psihologinja Tanja Dejanović Šagadin iz Psihološkog centra Tesa za Liniju X sastavila je kratki vodič kroz pričanje sa samim sobom.
JE LI ‘SAMOPRIČANJE’ ZNAK POREMEĆAJA?
Pričanje sa samim sobom nije znak psihičkog poremećaja; često ga prakticiraju psihički sasvim zdrave osobe u određenim okolnostima.
ZBOG ČEGA LJUDI PRIČAJU SAMI SA SOBOM?
Pričaju kada im je potrebno da srede svoje misli, bilo zbog uzrujanosti ili zbog previše toga što istodobno pokušavaju držati u mislima.
U KOJIM SITUACIJAMA?
U velikim dućanima možete sresti ljude koji sebi nabrajaju što trebaju kupiti ili kuda prvo idu, na poslu kolege koji si na glas rade raspored i listu prioritetnih zadataka... Radi se o tome da svi mi koristimo unutarnji govor – koji je oblik pričanja sa samima sobom, samo što je društveno prihvatljivije jer se odvija u mislima, bez govora naglas.
LAKŠE JE GOVORITI NEGO MISLITI?
Kod govorenja naglas lakše je pratiti i složiti misli, pa to češće koriste osobe kojima je to potrebno bilo zbog slabije koncentracije, zbog navike ili česte preopterećenosti, prevelikog broja misli koje se pokušava posložiti. Zbog toga je pričanje sa sobom naglas puno češće u stresnim situacijama i mnogima je to korisno, jer tako misli koje “lete” i uznemiravaju stavljaju pod kontrolu.
ZAŠTO SE ONDA TAKVO PRIČANJE ČESTO DOŽIVLJAVA KAO BOLEST?
Čest stav – koji je zapravo predrasuda – da je pričanje sa sobom znak poremećaja, proizlazi vjerojatno iz činjenice da su neki psihički poremećaji praćeni nečim što sliči na pričanje sa samima sobom. U nekim psihozama, zbog poremećenog doživljaja realnosti, osoba ima halucinacije tijekom kojih se može dogoditi da priča s glasovima koje čuje, a koji realno ne postoje.
Ljudima izvana to izgleda kad da ta osoba priča sama sa sobom, i zbog toga povezuju pričanje sa sobom sa psihičkim poremećajem. No, razlika je velika – kod psihičkog oboljenja osoba misli da priča s nekim – tko zapravo ne postoji, dok su zdravi ljudi sasvim svjesni da pričaju sami sa sobom, a najčešće znaju i čemu im to služi.
Ispovijesti (samo)pričalica:
- Normalno da pričam sam sa sobom. To je zdravo. Uglavnom ne zapadnem ni u kakvu debatu. Najbolje se mogu sporazumjeti sam sa sobom.
- Ja ne pričam na ulici, ali to redovno nadoknađujem doma, a kad sam malo nervoznija ili želim izbjeći obaveze i brige koje su mi na leđima, to se zna otegnuti i na nekoliko sati dnevno.
- Ponekad pričam na glas sama sa sobom kada sam sama doma, ali me jedna stvar bedira. Često znam dok sam na primjer u tramvaju, govoriti u sebi i raspravljati sama sa sobom, recimo, dok sjedim kod frizerke u sebi govorim “daj kad ćeš više bit gotova, požuri, sila mi je na wc” i slično. Ponekad znam dosta dugo tako pričat’ unutar sebe pa se kasnije zapitam šta mi je.
- Često pričam sama sa sobom, i to najčešće baš na ulici, kad recimo pješačim s posla, bude mi dosadno po putu, pa pjevam ili pričam... Najčešće vrtim neke situacije, pa u svojoj glavi ponovno pričam s nekim, s tim da svoj dio izgovorim naglas. Obično se radi o situacijama tipa “trebala sam reći to i to”. Ili unaprijed pripremam neki razgovor koji me čeka...
- Ne pričam sa sobom, ali često mi se zna dogoditi da se sjetim nečeg smiješnog i ne mogu se suzdržati od smijeha.
- Ono ideš po cesti sam i pucaš od smijeha. Vidi vraga, pa nisam jedini... Ja se često ulovim kako pričam sam sa sobom na engleskom... Inače pazim da kad “razmišljam naglas”, da nema ljudi u mojoj blizini. E sad to sa engleskim... Dosta volim fantazirati, recimo da imam svoj fiktivni svijet (galaksiju) koju svaki dan premećem po glavi (namjeravam napisati knjigu kad odem u penziju). Je l’ to normalno? Pojma nemam. Jednostavno sam to počeo raditi iz potrebe da se maknem iz okoline u kojoj se nisam baš osjećao dobro. Svaki dan vrtim filmske scene po glavi gdje moji likovi pričaju engleskim jezikom. Pa je prešlo meni u naviku. Kompleksno, znam.
Dr. Mijo Milas: Tu za mene nema problema
Vidio sam dosta ljudi koji pričaju sami sa sobom, gestikuliraju; na licu im se vidi kako se ljute, čak i rukama mašu... I dok bi netko rekao da nisu zdravi u psihičkom smislu, ja bih rekao drukčije: njihov unutarnji glas, emocije i ono što u tom trenutku proživljavaju izlaze van. To se zna dogoditi u stanju jake razdraženosti, a neki ‘samopričaju’ i kad moraju riješiti neki problem ili slično. Tu za mene nema poremećaja – kaže splitski psihijatar dr. Mijo Milas.
