Tatine komšije. Penzioneri, male penzije, divni ljudi. Snalaze se i prihoduju dodatno negujući i prodavajući sveće. I tako pre par dana sretnem komšiju koji se vraća odnekud biciklom. U korpi pozadi neka velika stara kofa, puna zemlje, kreativna saksija jednog povećeg lijandera. Javljam se, pitam za zdravlje... Raspitujem se za lijander otkud on na bicikli, i saznajem da se vraća sa pijace. Nije uspeo da ga proda. I koliko tražite, pitam, kaže da je tražio 600 dinara, ali bi ga “dao” i za 500.
Kupujem!
Osetio sam da smo obojica imali lep osećaj. Svako iz nekog svog razloga.
PS. Nije mi namera da se hvalim, već da ostane uspomena.