- Učlanjen(a)
- 17.07.2012.
- Poruke
- 8.029
- Broj reagovanja
- 5.516
- Horoskop
- Ovan
ARISTOTEL
Aristotel spada među najveće filozofe svih vremena, a smatra se najznačajnijim sintetičkim umom i najsveobuhvatnijim duhom antike. Poznat je po tome što je sistematski razvio u nizu kapitalnih djela novu originalnu filozofiju.
Od njegovih velikih djela zasigurno treba izdvojiti: "Organona", "Fiziku", "Metafiziku", "Nikomahovu etiku", "Politiku", "Poetiku" i naravno "Retoriku".
Rodio se u mjestu Stagira u Traciji 384. pr. Kr. Poznato je kako je bio Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u stvarnosti postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila s radom i nakon njegove smrti.
Tijekom svog života i straživao je razna područja i bavio se njihovom problematikom. Naime koncentrirao se na područje logike, metafizike, fizike, psihologije, etike, politike, astronomije, meteorologije, zoologije, poetike i druga područja koja su okupirala njegove misli. Njegova se logika do koje došao u svojim mnogim istraživanjima, održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, što je dovelo do zaključenja od samog Kanta kako je logika od Aristotela dobila savršen oblik da nije mogla niti naprijed, niti nazad.
Po njegovu učenju najviša od svih znanosti bila je “prva filozofija”, zato što proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna značenja. Sastavni dio “prve filozofije” je zasigurno teologija. Ona se usredotočava na božanski um koji je prvi, pokretač sveukupne zbilje.
Objašnjavaući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije, daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije i forme, koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek tvore konkretnu supstanciju.
Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije koje u svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju.
Aristotel je umro 322. pr. Kr. u Halkidi.
ARISTOTELOVA ETIKA
Aristotel je stvorio originalno etičko učenje koje je povezano sa njegovom metafizikom. Za njega svrha čovekovog života je da usavrši delatnost karakterističnu samo za njega (i Boga) - delatnost mišljenja. Čovek može da teži i bogatstvu i slavi i moći, ali u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po sebi je sreća koju čovek može naći samo u nekoj delatnosti koju je usavršio.
Ako usavršava mišljenje, na taj način čovek postaje sličan Bogu.
Po Aristotelu, čovek je sposoban da ima dve vrste vrlina: dianoetičke koje se tiču usavršavanja znanja, kao što je npr. mudrost, i uže etičke kao što je hrabrost, umerenost ili blagost. Od onoga što čovek može da zna neke stvari ne mogu biti drugačije (večne su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali čovek se bavi i stvarima koje su stalno drugačije, kao što su npr. životne okolnosti i problemi koji se javljaju u njima. Za rešavanje tih problema potrebna je praktična mudrost koju Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva, koji se stiču vaspitanjem, i sposobnosti da se iznađu sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše stiče iskustvom.
Uže etičke vrline su najčešće sredina između dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.
Po Aristotelu čovek je, osim što je razumsko, i političko biće (zoon politikon). On mora da živi u zajednici i svoje vrline dostiže tek tada. Čovek treba da teži vlastitoj sreći, ali je još veći zadatak da pokuša da i zajednicu učini srećnom. Svrha države je ta sreća njenih građana. Aristotel nije, kao Platon, predlagao neku idealnu državu različitu od svih postojećih. Smatrao je da u zavisnosti od uslova u nekoj državi ona može da bude dobro uređena kao monarhija, aristokratija ili republika. Ali ovi oblici imaju i svoje negativne verzije tiraniju, oligarhiju i demokratiju. Smatrao je da svi treba da biraju vlast, ali da mogu da se kandiduju samo građani koji su samostalni, zahvaljujući svom bogatstvu.
MALI IZBOR ARISTOTELOVIH MISLI
Aristotel spada među najveće filozofe svih vremena, a smatra se najznačajnijim sintetičkim umom i najsveobuhvatnijim duhom antike. Poznat je po tome što je sistematski razvio u nizu kapitalnih djela novu originalnu filozofiju.
Od njegovih velikih djela zasigurno treba izdvojiti: "Organona", "Fiziku", "Metafiziku", "Nikomahovu etiku", "Politiku", "Poetiku" i naravno "Retoriku".
Rodio se u mjestu Stagira u Traciji 384. pr. Kr. Poznato je kako je bio Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u stvarnosti postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila s radom i nakon njegove smrti.
Tijekom svog života i straživao je razna područja i bavio se njihovom problematikom. Naime koncentrirao se na područje logike, metafizike, fizike, psihologije, etike, politike, astronomije, meteorologije, zoologije, poetike i druga područja koja su okupirala njegove misli. Njegova se logika do koje došao u svojim mnogim istraživanjima, održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, što je dovelo do zaključenja od samog Kanta kako je logika od Aristotela dobila savršen oblik da nije mogla niti naprijed, niti nazad.

Po njegovu učenju najviša od svih znanosti bila je “prva filozofija”, zato što proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna značenja. Sastavni dio “prve filozofije” je zasigurno teologija. Ona se usredotočava na božanski um koji je prvi, pokretač sveukupne zbilje.
Objašnjavaući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije, daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije i forme, koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek tvore konkretnu supstanciju.
Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije koje u svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju.
Aristotel je umro 322. pr. Kr. u Halkidi.

ARISTOTELOVA ETIKA
Aristotel je stvorio originalno etičko učenje koje je povezano sa njegovom metafizikom. Za njega svrha čovekovog života je da usavrši delatnost karakterističnu samo za njega (i Boga) - delatnost mišljenja. Čovek može da teži i bogatstvu i slavi i moći, ali u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po sebi je sreća koju čovek može naći samo u nekoj delatnosti koju je usavršio.
Ako usavršava mišljenje, na taj način čovek postaje sličan Bogu.
Po Aristotelu, čovek je sposoban da ima dve vrste vrlina: dianoetičke koje se tiču usavršavanja znanja, kao što je npr. mudrost, i uže etičke kao što je hrabrost, umerenost ili blagost. Od onoga što čovek može da zna neke stvari ne mogu biti drugačije (večne su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali čovek se bavi i stvarima koje su stalno drugačije, kao što su npr. životne okolnosti i problemi koji se javljaju u njima. Za rešavanje tih problema potrebna je praktična mudrost koju Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj dobrih krajnjih ciljeva, koji se stiču vaspitanjem, i sposobnosti da se iznađu sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše stiče iskustvom.
Uže etičke vrline su najčešće sredina između dve krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.
Po Aristotelu čovek je, osim što je razumsko, i političko biće (zoon politikon). On mora da živi u zajednici i svoje vrline dostiže tek tada. Čovek treba da teži vlastitoj sreći, ali je još veći zadatak da pokuša da i zajednicu učini srećnom. Svrha države je ta sreća njenih građana. Aristotel nije, kao Platon, predlagao neku idealnu državu različitu od svih postojećih. Smatrao je da u zavisnosti od uslova u nekoj državi ona može da bude dobro uređena kao monarhija, aristokratija ili republika. Ali ovi oblici imaju i svoje negativne verzije tiraniju, oligarhiju i demokratiju. Smatrao je da svi treba da biraju vlast, ali da mogu da se kandiduju samo građani koji su samostalni, zahvaljujući svom bogatstvu.
MALI IZBOR ARISTOTELOVIH MISLI
- Za puno zadovoljstvo životom čovjeku su potrebna i vanjska i unutrašnja dobra. (1360b)
- Sreću pružaju plemenito porijeklo, brojni i valjani prijatelji, bogatstvo, valjano i brojno potomstvo, zdravlje, ljepota, snaga, stastitost, ugled, čast, razboritost, hrabrost, pravednost, trezvenost… (1360b)
- Pametan čovjek izbjegava kako ono što je suvišno, tako i ono što je nedovoljno, te teži sredini. (1106b)
- Koliko i kakvo prekoraćenje mjere je za osudu, određuju pojedinačni slučaj i individualno shavaćanje. (1126b)
- Ima osjećaja i radnji koje su loše po sebi, te se kod njih ne može govoriti o pravoj mjeri; takvi su naprimjer zluradost, bestidnost, zavist, a od radnji preljub, krađa, ubojstvo. (1107a)
- Hrabrost je sredina između plašljivosti i lude smjelosti, a sredina između rasipnosti i škrtosti je - velikodušnost. (1107b)
- Ima stvari na koje nitko ne smije dopustiti da bude prisiljen, ni po cijenu smrti u najstrašnijim mukama. (1110a)
- Ako je u našoj vlasti učiniti nešto dobro, onda je u našoj vlasti i učiniti nešto loše. (1113b)
- Sve što se upotrebljava može se upotrijebiti dobro i loše. (1120a)
- Najviše voljeti uživanja koja su nam zajednička sa životinjama - životinjski je. (1118b)
- Svi ljudi nalaze zadovoljstvo u jelu, piću i seksu, samo ne svi u pravoj mjeri. (1154a)
- Čovjek ne postaje bogatiji samo povećavanjem postojećeg bogatstva, nego i smanjivanjem izdataka. (1359b)
- Sramno je izvlačiti dobit iz niskih i prljavih stvari, kao i od nemoćnih osoba. (1383b)
- Pozitivnost karaktera se više ogleda u vršenju onoga što je dobro, nego u nevršenju onoga što je loše. (1120a)
- Stupanj velikodušnosti određuje veličina imovine darovatelja (a ne apsolutna vrijednost onoga što se daruje). (1120b)
- Podnositi uvrede bez ljutnje i mirno gledati vrijeđanje bližnjih znak je ropske prirode. (1126a)
- Pravedno je ono što stvara i održava sreću uopće, te ono što je stvara u državnoj zajednici. (1129b)
- Svađe i sukobi nastaju ili kada jednaki ne dobivaju jednako, ili kada oni koji nisu jednaki dobivaju i uživaju jednako. (1131a)
- Ljudi su skloni upotrijebiti vlast u vlastitu korist, stoga se vlast ne povjerava jednom čovjeku nego zakonu. (1134b)
- Većina se ljudi ne uzdržava od ružnih postupaka zbog sramote, nego zbog (straha od) kazne. (1179b)
- Gdje nema kajanja nema ni popravljanja. (1150a)
- Mudar je onaj čovjek koji ispravno rasuđuje o svemu što vodi pravilnom načinu života. (1140a)
- Nije moguće ostvariti osobne interese neovisno o interesima obitelji i šire zajednice. (1142a)
- Dobar se čovjek odnosi prema svom prijatelju kao prema samome sebi. (1170b)
- Opak čovjek može učiniti deset tisuća puta više zla nego životinja. (1150a)
- Ima mnogo pokvarenosti i prljavštine među ljudima. (1176a)
- Rijetki ljudi sjedinjuju u sebi visok socijalni položaj i moralne vrijednosti. (1158a)